U početku bijaše Shin Megami Tensei – dobro, dobro, zapravo serija videoigara inspiriranih science fantasy romanima Digital Devil Story Aye Nishitanija – i Shin Megami Tensei (u slobodnom prijevodu: Ponovno rođenje boginje) bijaše dobar JRPG, ali sudbina mu naizgled namijeniše da nikada ne napusti japansko otočje.

Potom se Atlusovci dosjetiše da bi okršaje s bogovima, anđelima i demonima iz postapokaliptične budućnosti ipak trebalo premjestiti u sadašnjost, odnosno vratiti u srednjoškolski setting – i tako nastade Shin Megami Tensei If koji opet nitko na dekadentnom nam Zapadu nije imao prilike odigrati.

Nedugo zatim, nakon mahnitog šetuckanja lijevo-desno i udubljivanja poda u najboljoj maniri profesora Baltazara, netko u središnjici Atlusa iznenada poskoči obradovan genijalnom idejom koja mu je upravo bila sinula. Zašto formuli ne bi pridodali i Jungovu dubinsku psihologiju, tj. arhetipove, sjenke, persone, kolektivno nesvjesno i tome slično? Vidje Atlus da je to dobro i tako se rodi Revelations: Persona, prvo izdanje serijala Persona.

Deset godina kasnije, Persona 3 serijal će obogatiti elementima „posuđenima“ iz dating sim žanra te, zajedno s Personom 4, istovremeno i „utefteriti“ njegov osnovni koncept (Pokémoni za nešto starije) i popularizirati ovu osebujnu franšizu. Međutim, da je kombinacija uistinu dobitna najzornije će 2016. pokazati Persona 5, Atlusov krunski dragulj koji će se prodati u više od osam milijuna primjeraka te biti naširoko prepoznat kao jedan od najboljih RPG-ova uopće.

No uspjeh, u ovom pogledu sličan nesreći, nikada ne dolazi sam, pa će vrijedni Atlusovci početi izbacivati spin-offe Persone 5 (točnije, spin-offe spin-offa... koji je i sam spin-off) kao da im životi ovise o tome. Tako ćemo 2018. dobiti Personu 5: Dancing in Starlight (aka Ples sa zvijezdama u svijetu Persone, tj. rhythm game), 2020. Personu 5: Strikers (aka Dynasty Warriors u novom ruhu, tj. akcijski RPG), a ove godine Personu 5 Tacticu – taktički RPG koji bi vam, ako se ubrajate među fanove, mogao ublažiti čekanje Persone 6.

Ako ste odigrali Personu 5 (a ako niste, učinite si tu uslugu jer osim što je izvrsna, P5T je interquel, ili, po naški, međunastavak) lica koja ćete ugledati nakon kraćeg interludija bit će vam i više nego dobro poznata. Od šutljivog Jokera (tihog protagonista), ljupke Ann i koleričnog Ryujija, preko savjesne Makoto i ekscentričnog Yusukea, pa sve do neizostavnog mačka koji to nije, odnosno Morgane – svi su opet tu, samo redizajnirani u šećerastom chibi stilu.

A gdje je točno to „tu“ iz prethodne rečenice?

„Tu“ se, naravno, odnosi na Café Leblanc jer kad ne tumaraju po Metaverzumu kradući usput iskvarena srca političara, krupnih kapitalista, nastavnika tjelesnog odgoja i inih zlotvora, Fantomski Lupeži (Phantom Thieves) svoju dragocjenu mladost trate u lokalnoj birtijetini kao pravi Balkanci... iako su Japanci. I znate i sami kako to već ide – jedan bi latte macchiato bez mlijeka, drugi produženu bez kofeina, treći cappuccino bez pjene, četvrti toplog ptičjeg mlijeka, pa onda opet iznova. Kafenišu oni tako i neobavezno ćakulaju, promatrajući pritom jednim krajičkom oka pahulje što ravnomjerno prekrivaju Tokio, a drugim, pak, televizijski prilog o misteriozno nestalom parlamentarcu, kad li neočekivano primijete da je vrijeme iz nekog razloga – stalo.

Već pomalo oguglali na nadnaravne pojave, naši se junaci time neće dati smesti već će hrabro otvoriti ulazna vrata te se, na svoje veliko iznenađenje, zateći u izvitoperenoj inačici 17.-18. stoljetnog srednjoeuropskog gradića, a gdje će ih dočekati neugodan prizor.

Nekolicinu nevinih građana, naime, zlurado će maltretirati skupina vojnika koju će Fantomske Kradice, duboko osjetljive na nepravdu bilo kakve vrste, pošteno natamburati – baš kao što će i njih odmah potom još poštenije natamburati Lady Marie, psihotično-militantna mladenka opsjednuta organiziranjem savršene svadbe, strah i trepet kraljevstva kojim vlada čeličnom rukom prekrivenom elegantnom bijelom rukavicom. 

Ispravši mozgove ostatku ekipe, dotična će se naposljetku okomiti na Jokera i Morganu koje će (sretnog li slučaja jer kratka bi P5T u suprotnom igra bila) od strašnih, ali nespecificiranih, muka u zadnji čas spasiti Erina – predvodnica pobunjenika koja će dvojac odvesti na sigurno.

Nakon kraćeg vijećanja Erina i ostatci ostataka Fantomskih Tatova udružit će snage te skovati nepogrešiv plan koji će momentalno stati provoditi u djelo. Prvo će – kako bi oslobodili svoje drugove – izvršiti desant na obližnju tamnicu kakvog se ne bi posramili ni Mirko i Slavko (i pritom nabasati na Toshiru, spomenutog nestalog i selektivno anemičnog – pardon, amnezičnog – političara), a onda se, osokoljeni teško izvojevanom pobjedom, baciti na svrgavanje nakaradnog režima pošandrcale mladenke.

Bandiera rossa ponosno će se zavijoriti, Bella Ciao glasno zaoriti, a vas će kao igrača dopasti zadaća da, kako god znate i umijete, revoluciju dovedete do njenog logičnog završetka...

Revolucija je, povijest nas uči, rijetko kada gandijevski nenasilna. Umjesto toga, običava se svoditi na nesmiljene otvorene sukobe koji traju sve dok jedna od zaraćenih strana ne izvuče deblji kraj. Ovaj poučak vrijedi i u P5T u kojoj ćete neprijateljski živalj, kako na to upućuje i njen naziv, tamaniti u taktičkoj borbi na poteze, a čija bi vas dinamičnost – s obzirom na to da se ipak radi o jednom od statičnijih žanrova – mogla ugodno iznenaditi.

Dotična kvaliteta prvenstveno proizlazi iz činjenice da se likovi kreću u stvarnome vremenu (pod uvjetom da niste izveli potez, moći ćete ih pozicionirati i repozicionirati do mile volje), iz relativne prostorne skromnosti razina te veličine partyja (svega tri lika), kao i iz ključne tzv. One More mehanike.

One More, naime, odnosi se na mogućnost izvođenja dodatnog poteza, mehaniku koja će istovremeno biti i jedan od vaših najvećih saveznika i najvećih neprijatelja. Stvar funkcionira na sljedeći način: svaki put kad protivnika (ili on vas) zateknete na čistini, odnosno kada ga na neki način (recimo, melee napadom) izbacite iz milog mu zaklona imat ćete ga priliku nokautirati te ostvariti pravo na dodatni potez, a što otvara put izrazito efikasnom i zadovoljavajućem ulančavanju napada.

Što se, pak, samih napada tiče, uz standardne fizičke (melee attack) i puškaranje (ranged attack), u P5T na raspolaganju će vam stajati i nemali broj onih „specijalnih“.

Tu su, prije svega, magični napadi koji gutaju SP (tj. manu) i koje ćete izvoditi pomoću Persona, a vrijedi pritom primijetiti i to da likovi u P5T (za razliku od P5) ne posjeduju samo svoju vlastitu Personu već ih je moguće (i uputno) opremiti i sekundarnom. Ukratko, svaka Persona pripada jednoj od osnovnih elementalnih kategorija (ergo usporedbe s Pokémonima) o kojoj će ovisiti elementalni/statusni efekti njenih napada (npr. električni napadi rezultirat će paralizom protivnika), a osim toga moći ćete ih koristiti i za healanje saveznika, povećavanje raspona kretanja (movement range), regeneraciju SP-a i slično.

Tu je, zatim, i Triple Threat napad (inačica All-out Attacka iz glavnih nastavaka) koji ćete izvoditi tako da protivnika prvo nokautirate, a potom likove postavite tako da zajedno tvore trokut u čijem će se središtu naći navedeni nesretnik te, uz malo sreće, nekolicina drugih koji neće znati što ih je snašlo.

Tu je, osim toga, i Voltage Gauge koji se puni primanjem i nanošenjem štete, a pomoću kojeg ćete izvoditi specijalne napade koji vas neće koštati dragocjenog SP-a. Zatim i katapultiranje protivnika koji se drznuo zauzeti high ground (osobito efektno ako ga u slobodnom padu dočeka drugi lik i dodatno ga, onako pedagoški, zvizne) te mogućnost charganja napada, ali i – kako da ih ne spomenemo – eksplozivne bačve koje ćete zasigurno znati iskoristiti i bez pomoći izdašnih tutoriala kojima su Atlusovci, po običaju, nakrcali P5T.

Dakako, ni protivnici neće samo stajati kao drvene Marije i strpljivo čekati da ih razbucate. Izuzev najobičnijih „prašinara“ (legionara), svaka će klasa imati neko svoje obilježje koje će doprinijeti taktičkom aspektu. Jedne nećete moći napasti frontalno, drugi će smiono poskočiti prema vama kada prime štetu, treći će pružati support i tako dalje.

No, iako su sve klase protivnika, baš kao i bossovi, očekivano sjajno dizajnirani, žao nam je što ih nema više (štoviše, bossovi također bivaju i „reciklirani“). Uz to, kritiku je moguće uputiti i nevelikoj raznovrsnosti ciljeva misija, kao i vizualne raznolikosti razina unutar pojedinog kraljevstva (jer ono kojim upravlja Lady Marie tek je jedno od četiri koje ćete posjetiti), a što ujedno predstavlja i najveće nedostatke P5T.

Ima li u P5T ičega drugoga osim kompetentno izvedene borbe na poteze i još jedne tople, šašave i emotivne priče o stranputicama ljudskog uma koji (da citiramo igru koja, pak, citira Miltona) je u stanju raj pretvoriti u pakao, a pakao u raj, mogao bi se upitati netko od vas koji ste se uspjeli herojski probiti kroz ovu podužu recenziju?

Ima, ima, ali ne previše.

U predasima između bitaka vrijeme ćete provoditi u Café Leblancu gdje ćete putem menija moći razmijeniti koju pametnu s drugovima, pokrenuti neku od sporednih misija, kupovati/fuzionirati vatrena oružja (iz nekog razloga izostala je mogućnost kupnje hladnog oružja, oklopa i accessoriesa), prelistavati kompendij, fuzionirati Persone u Baršunastoj Sobi te upgradeati likove (skill tree je rudimentaran, ali svrsishodan). Doduše, igri kao što je P5T više od toga (npr. dating sim elementi ili mogućnost istraživanja lokacija) zapravo i ne treba.

Pristupačan, zarazan gameplay, neloša priča, zavodljiva estetika i vrhunski soundtrack, dvadesetak i kusur sati koliko ćete vjerojatno provesti družeći se s P5T, a unatoč istaknutim manama kojima smo skloni pridodati još i visoku cijenu te nešto razvučeniju završnicu, na kraju krajeva čine lijepim igraćim iskustvom.

Više od jednog spin-offa na treću ionako ne bi bilo pristojno očekivati...

Igrano na PC-ju.