Jesenska poplava hitova (i World of Warcraft Classic, dakako) nekako je u drugi plan bacila Moons of Madness; stalno smo nalazili razloge za odgodu igranja. Brzinskim primicanjem rokova za predaju teksta, postalo je jasno kako je vrag odnio šalu i nevoljko smo ga nakon instalacije pokrenuli, ali nakon nekoliko sati shvatili smo da nam srce luđački lupa, noge su odrvenjele, oči pretjerano crvene, no i dalje imamo želju doznati što nas u narednom poglavlju očekuje. Moons of Madness jednostavno je onaj tip igre koje u najavama zvuče osrednje, no samim igranjem otkrivaju svoj puni potencijal, koji možda nije u rangu AAA naslova, ali zasigurno je bolji od očekivanja.

Primjerice, u promotivnim materijalima i po medijima o ovoj se avanturi pisalo kao o još jednoj obradi svijeta velikog pisca horor priča H. P. Lovecrafta. Iako ga osobno volimo, u posljednje vrijeme dobili smo priliku zaigrati nekoliko osrednjih projekata na tu temu, tako da nam sama riječ Cthulhu izaziva oprez. U Moons of Madness Cthulhu je zastupljen u vidu samo nekoliko “easter-eggova” koji nimalo ne utječu na događaje oko nas, no onaj osjećaj samoće i udaljenosti od ljudi, koji se često proteže kroz Lovecraftova djela, konstantno je prisutan. Iako tijekom igranja svako malo komuniciramo s osobljem postaje na Marsu, u kojoj se prečesto događaju neki kvarovi, i kao inženjer ih moramo otklanjati, napretkom sve više shvaćamo da nam nitko neće uskočiti u pomoć i izbaviti nas iz ovog ludog svijeta.

Svidjelo nam se to što su priča i problemi koje tijekom igranja nailazimo spoj znanstvene fantastike, horora, ali i stvarnih prirodnih znanosti. Ona, kao i mnoge druge, počinje noćnom morom glavnog junaka koja nam je dala naslutiti na kakve se sve susrete trebamo pripremiti i na vrijeme oboružati odvažnošću. Doduše, upravo su scene koje traju treptaj oka i u vidno polje nam ubacuju neku prikazu, i najveći izvor straha, premda ćemo se tijekom naše avanture sukobiti i sa stvarnim protivnicima koji nas s nekoliko udaraca mogu ubiti. U ovoj igri, naime, nema borbe, i kad naletimo na neprijatelja, jedini načini da ga se riješimo jest sakrivanje ili bijeg, ovisno o scenariju. Posebnost su dijelovi u kojima moramo izbjegavati podzemne zvijeri i skakutati po kamenju, što je u našem slučaju bilo prilično frustrirajuće iskustvo, no srećom, na takvu problematiku nismo nalijetali prečesto.

Zagonetke su, pak, druga stvar, i sve do potkraj igre, osnovna vodilja priče, te su vrlo logične, dapače, ponekad su njihova rješenja praktički pretjerano banalna da bismo ih smatrali ispravnima, ali jesu. Primjerice, već u početku sa stola uzimamo uređaj koji, kao i svako računalo kada ne radi, valja resetirati. Gumb na poleđini je premali pa nam kolega savjetuje da pronađeno neki uski predmet, primjerice olovku, koja se u našem slučaju, gle čuda, nalazi na drugom kraju istog stola i da, stvar radi. Dobro, nisu sve baš tako lagane, ali uz malo logike, sumnjamo da će vam trebati ikakav vodič da Moons of Madness privedete kraju, za što će vam trebati kakvih osam sati ako čitate sve zabilješke i računalne logove, što, pak, preporučujemo. Za cijenu od 25 eura, koliko košta na Steamu, bilo bi previše očekivati i višestruke završetke, no i bez njih definitivno smo zadovoljni iskustvom koje smo uz ovu avanturu proživjeli.