Ovo će biti čudnije nego inače. Riječi su to koje otvaraju kampanju Controla. I doista, radi se o igri koja predstavlja nadogradnju Remedyjevih najizraženijih vrijednosti – akcijom nabijene sekvence, detaljne izmišljene svjetove, duboku priču i možda više od svega, jedinstvenu bizarnost kojoj autore možemo pogoditi već u prvim trenucima. U tom smislu, iako čudniji, Control nije mnogo drugačiji od prethodnih igara ovog developera, prvenstveno Alan Wakea i Quantum Breaka. I ova igra obavijena je velom misterija, prati brigama i životnim tragedijama izmučenog protagonista (ili u ovom slučaju protagonisticu) te prikazuje svijet u kojem ništa nije kako se čini.

Control nas postavlja u ulogu Jesse Faden. Jesse od malih nogu prate nadnaravna zbivanja, a jedno takvo za posljedicu je imalo nestanak njenog brata Dylana kojeg pokušava pronaći posljednjih 17 godina. Potraga za bratom dovela ju je do FBC-a (Federal Bureau of Control), državne agencije obavijene velom tajni za koju, čini se, nikad nije trebala znati. No imala je pomoć. Naime, u vrijeme Dylanova nestanka Jesse je oformila prijateljstvo s nevidljivim bićem iz druge dimenzije kojeg zove Polaris. Upravo Polaris Jesse je doveo do FBC-a, a čini se kako je imao planove koji nadilaze pronalazak Jessenog brata. Nekoliko trenutaka nakon što uđe u FBC, Jesse pronalazi put do ureda ravnatelja ove organizacije i svjedoči njegovom samoubojstvu. Pored ravnateljeva tijela tada nalazi neobičan pištolj, te ga na zahtjev Polarisa uzima s poda, nakon čega joj glas u glavi otkriva kako je upravo ona odabrana da naslijedi nesretnog ravnatelja i postane novi Director FBC-a. 

Ako vas redovi iznad zbunjuju, ne brinite, niste sami. Control nas, poput svih Remedyjevih igara, u svoj svijet baca potpuno nespremne te nas ostavlja da se sami snalazimo i pronađemo smisao u događajima koji nas okružuju. Činimo to kroz interakciju s okolinom, sakupljanje i čitanje dokumenata, slušanje audio i video zapisa razbacanih po sablasno praznim sobama FBC-a. Oni sadrže mnogo više informacija nego što bismo izvukli iz dijaloga s NPC-jevima, te kroz više ili manje suptilne tragove otkrivaju kako Alan Wake, Quantum Break i Control doista imaju mnogo toga zajedničkog, a to nisu samo koncepti. Ove igre, naime, sasvim su izvjesno dio istog svijeta.

Oštri zvukovi

Ono što je u Alan Wakeu Dark Presence, u Controlu je The Hiss. Ova paranormalna neprijateljska sila sposobna je obuzeti sve koji s njom dođu u kontakt te se tako širi i dolazi do svog najčešće nejasnog cilja. Većina obuzetih postaje iznimno agresivna i napada čim nas vidi, dok preostali postaju levitirajući zombiji okruženi neobičnom energijom, iz čijih usta izlaze ritmične recitacije na nepoznatom jeziku. Za čistu akcijsku igru Control je prilično jeziv, čemu doprinosi izniman soundtrack te ambijentalni zvučni efekti prepuni visokih oštrih tonova koji se konstantno mijenjaju.

Središte FBC-a, zgodno nazvano The Oldest House, neugodno je mjesto ispunjeno prostorijama nestabilnog oblika, sa zidovima koji se često pomiču i stvaraju nelagodu na svakom koraku. Čitava akcija u Controlu se odvija unutar zgrade FBC-a, no u svojoj zatvorenosti Control uspijeva ostati otvorena igra. To je tako zahvaljujući nelinearnom pristupu misijama koje možemo rješavati bilo kojim redoslijedom, uz tek poneko ograničenje koje osigurava dosljednost narativa. Misije su slojevite i fino pogođenog ritma koji nam omogućuje da se opustimo manje intenzivnim aktivnostima nakon žestoke borbe u nekom od ključnih momenata priče.

Čak i da nije tako, malo je vjerojatno da bi se mnogi žalili, budući da Control donosi najbolje akcijske elemente koje je Remedy dosad napravio. Dani nespretnog napucavanja iz Alan Wakea i grubih kretnji Quantum Breaka daleko su iza nas. Control se igra sjajno. Jessene sposobnosti, koje otključavamo kako napredujemo kroz priču, omogućuju nam da izvodimo nadnaravne vratolomije, te ih kombiniramo s klasičnim napucavanjem. Telekineza, lebdenje, dashanje u zraku i podizanje štita od letećih objekata koji nas okružuju zgodne su mehanike koje u svakom trenutku omogućuju vrlo zabavno taktiziranje i osiguravaju jedinstvene trenutke od početka do kraja igre.

Povrh svega, Control je vizualna poslastica. Remedyjevi su inženjeri iskoristili svu moć tehnologije ray tracing kako bi vlasnicima grafičkih kartica Nvidijine linije RTX pružili vizualno iskustvo bez premca, no ni ostali se igrači ne trebaju osjećati zakinuto. Vještom igrom sjena, apstraktnim motivima, solidnim animacijama i visokom razinom detalja Control će zadovoljiti i najzahtjevnije. Je li najljepša igra na svijetu? Vjerojatno ne, no izgleda prokleto dobro.

Jasno je da Control predstavlja najbolje od Remedyja. Vrhunac evolucije njihova stila i vizije legendarnog Sama Lakea. Ako mu moramo pronaći zamjerku bit će to složenost priče koja bi vam uz malo nepažnje mogla pobjeći u nepovrat. Ne obratite li pažnju na svaki sitan detalj mnogo toga ostat će nejasno. S druge strane, možda je upravo to ono što će vas natjerati da ga zaigrate opet.