Izuzmemo li Close Combat: First to Fight iz 2005. godine, koji je bio pucačina iz prvog lica, preostalih šesnaest poglavlja žanrovski su okarakterizirani kao taktičke strategije u realnom vremenu. Igrivost zacrtana u originalu tu i tamo je nadopunjavana, no i dalje se sve svodi na minimiziranje gubitaka, pokušaje unakrsne vatre i zaobilaženje protivnika. Premda je nakon inicijalnih izdanja poprilično izgubio na popularnosti, i dalje okuplja vjernu zajednicu koja je jedva dočekala Close Combat: The Bloody First, prvo poglavlje koje nas je odvelo u 3D svijet.

Sama igra dobila je ime prema poznatoj 1. diviziji Američke vojske u Drugom svjetskom ratu, koja je započela svoj ratni put u Africi, i preko Italije dospjela do Normandije, što u prijevodu znači tri kampanje, jedanaest velikih operacija i 36 bitaka, u kojima ćemo moći isprobati obje strane, a ponekad i njihove saveznike. Ako se, pak, odlučite za kampanju, odmah upozoravamo da je svaki čovjek bitan. Naime, u svakom scenariju vodimo desetak vodova sastavljenih od nekolicine vojnika, od kojih svaki ima svoje karakteristike i vremenom stječu iskustvo. Ako veteran pogine, u zamjenu dobivamo ne toliko kvalitetnog guštera, pa svaki naš korak mora biti pomno isplaniran. Također, u bitkama nas prati i nekoliko jedinica potpore, ovisno o scenariju, i dotične su uglavnom potrošna roba, ali prečesto i ključ uspjeha, pogotovo ako se radi o tenkovima koji imaju očajnu preciznost, no s druge strane, ni bazooke/panzerfausti nisu oružja u koja se možete pouzdati.

Otkad je predstavljen, Close Combat ima unikatan sustav kontrola, pri čemu odabir jedinice i klik na određeno mjesto otvara izbornik s opcijama poput hodanja, trčanja, puzanja, postavljanja zasjede ili jednostavno pucanja, pa tako i The Bloody First. Kako smo ranije spomenuli, zbog 3D terena, jedinice ponekad ne vide jedna drugu, premda su udaljene petnaestak metara, zbog uzvisine među njima, što unosi dodatni sloj taktiziranja. Iako je pritiskom na tipku jednostavno vidjeti njihovo vidno polje, gomila objekata na mapama zaklanja veliko područje, zbog čega je pauziranje i izdavanje zapovijedi od najveće važnosti.

Prema napisanom, svi preduvjeti koje jedan wargamer može poželjeti ispunjeni su, no praksa je potpuno drugačija. Primjerice, maksimalno približena kamera i dalje je predaleka pa jedinice izgledaju kao buhice, zbog čega je teško uvidjeti jesu li u zaklonu ili ne. Taj je problem doduše moguće riješiti editiranjem tekstualne datoteke igre, ali ne i ponašanje samih vojnika. Naime, tijekom igranja nije postojala partija u kojoj su svi članovi voda pametno uhvatili zaklon u kući ili iza kamene ograde, već su jedan ili dva uredno bili s druge strane. Nadalje, ponašaju se kao lobotomizirana strašila, i nakon što ste im rekli da krenu i na putu neprijatelj otvori vatru, nemaju dovoljno intuicije da bi se trebali baciti na tlo ili potrčati sve dok ih nekoliko ne pogine i daju se u bijeg. O prolascima kroz zidove nećemo uopće govoriti, kao ni o supervojnicima koji osamljeni pucaju na dva naša voda udaljena pola metra, a ovi jadnici se muvaju i plešu kolo a da ne uzvrate.

Izgledno je da će developeri poraditi na zakrpama koje će riješiti dio problema, no u ovakvom stadiju Close Combat: The Bloody First, ne možemo, niti želimo preporučiti.