Bila je olujna i mračna ta noć kada smo po prvi put nestrpljivo pokrenuli Alone in the Dark. Grane su muklo udarale po prozoru, ulicu je progutala mrkla tama tek povremeno ispresijecana munjama, a kiša je, što se kaže, lila kao iz kabla.

Okeeej, zapravo je bila neobično vedra i ugodna, ali zato definitivno mračna. Tim više što smo, kao veliki štovatelji tradicije, pogasili sva rasvjetna tijela u sobi. Ne zato kako bismo prišparali na računu za struju, već kako bismo se što više uživjeli u igru, a unatoč tome što su nas survival horori odvajkada bili u stanju egzistencijalno uzdrmati čak i bez okretanja ovakvim fintama.

Originalni Silent Hill bio nam je i ostao formativnom traumom (ne samo zbog nesretnog klavira), prvom Reziju još uvijek nismo oprostili onog zombija u maslinastom sakou, a od Alien: Isolationa morali smo, pak, odustati jer nam je doktor, kad je vidio na što ličimo, izričito zabranio izlaganje nepotrebnim stresorima. Ono što vam pokušavamo reći jest da smo kao nepopravljivi plašljivci točno ona publika koju bi svaki developer survival horora samo poželjeti mogao.

Možete stoga zamisliti naše iznenađenje kada smo već tamo negdje unutar sata ili dva stali uviđati ne samo da od velikog povratka pradjeda žanra neće biti ništa, već i da, ako nastavi kako je krenulo, ni od horora neće biti ni „h”.

Eh, a kako je samo reboot Infogramesovog klasika obećavajuće počeo, bestidno nas zavodeći već od prve minute svojim sparnim južnjačko-gotskim štimungom. Louisiana, 1929. godina, močvarni krajobraz kao preslikan iz Pravog detektiva, prepolovljen prašnjavom cestom po kojoj se lijeno vucaraju žabe krastače, aligatori i jedan oldtimer s dva vozača malo jača.

Odlučna Emily Hartwood (Jodie Comer) i tvrdo kuhani P.I. Edward Carnby (David Harbour), kako ćemo uskoro saznati, nisu otišli na kakav zasluženi prvomajski izlet, već su se zaputili u vilu Derceto, a ne bi li provjerili je li sve u redu s Emilynim ujakom Jeremyjem. Naime, potonji se u zadnjem pismu požalio kako ga progoni „Crni Čovjek”, ali i optužio preostale žitelje Derceta da su prljavi sektaši, pa eto da ga malo obiđu.

Pod uvjetom da još uvijek nisu onemoćali od Alzheimera, one koji su prije trećine stoljeća igrali oriđiđi AITD ova posljednja rečenica mogla bi zbuniti. Zašto Emily i Edward putuju zajedno? Ne bi li se Jeremy trebao samoubiti prije početka igre? Kakav crni „Crni Čovjek” i „ostali žitelji” Derceta!?

E, pa vidite, u rebootu stvari stoje malo drugačije. Daidža Jeremy živ je (ili je barem donedavno bio jer je u međuvremenu nestao), a Derceto je sada sanatorij čijim zaposlenicima i štićenicima neće biti nimalo drago što ste odlučili nenajavljeno banuti. Bogami, nešto je trulo u Dercetu, a na Emily ili Edwardu – ovisno o tome za koga se odlučite – bit će da otkrije što.

No polako, prije nego što se bacite na rješavanje tog misterija, prvo ćete ipak morati razriješiti jedan mnogo tajanstveniji slučaj – onaj podivljale kamere.

Ma kakvi demoni ispali iz nepoznate dimenzije koja se otvorila negdje pored Marsa, lovkraftovski kozmički lignjuni, hodajuće neuspjele (ili uspjele?) domaće zadaće iz biologije ili slični bakrači. Pravi protivnik u AITD-u bit će onaj tehničko-izvedbenog predznaka, a koji će se pokazati mnogo štetnijim po vaše mentalno stanje nego tih par nedojmljivo dizajniranih podvrsta neprijatelja koje ćete svako toliko morati raskupusati.

Međutim, trzakava kamera nakon kraćeg prčkanja po opcijama dat će se donekle ukrotiti. Za razliku od poplave bugova koji su nam se ekspresno popeli navrh glave.

Naime, iako nijednom nismo bili počašćeni s CTD-om, probijajući se kroz AITD doživjeli smo stvarno svašta. Od toga da nam lik počne trčkarati na mjestu, preko toga da objekte namijenjene distrakciji nemani nismo mogli koristiti, pa sve do kombiniranog ratovanja kakofonijske torture i strelovitog pada frameratea koji je beziznimno rezultirao smrzavanjem igre te učitavanjem ranijeg sejva.

Kad smo AITD, avaj, mogli neometano igrati nismo se nikako mogli oteti dojmu kako je posrijedi mehanički izrazito površan te nedorečen naslov.

Umjesto uzbudljiv, borbeni segment prije je podjednako naporan i rudimentaran te se svodi na relativno neprecizno – pretpostavljamo zato što naši junaci vole potegnuti iz pljoskice (da „obnove health” how yes no) – bang-banganje sa svega tri vatrena oružja i to protiv poprilično tupastih protivnika. Ipak, ni revolver, ni Thompsonovu strojnicu (ali ne onu od Marka Perkovića), ni sačmaricu nećete moći upgradeati, dok melee napad, pak, posve neobjašnjivo nećete moći koristiti ako prethodno niste zapatili kakvu lako lomljivu sjekiricu, veslo ili nešto treće.

Dapače, kad neko hladno oružje pronađete (nebitno koje jer između dotičnih nema nikakvih razlika) trebat će vam nešto sreće da bezbožničkog stvora uopće i klepnete jer je u AITD-u čak i detekcija udaraca mjestimično aljkava.

Na inventory management, crafting, rafting ili išta slično, a što bi iole oplemenilo ili, ne dao Bog većeg zla, produbilo gameplay, s druge strane, možete komotno zaboraviti. Baš kao i na pamtljive okršaje s bossovima jer ćete u AITD-u tek na samom kraju nabasati na dva (ili tri, ovisno o tome tumačite li borbu lišenu borbe i dalje kao borbu) boss battlea, a čija će vas neinovativnost osupnuti.

Nažalost, najnovije čedo Pieces Interactivea tvrdoglavo je dosljedno u svojoj osrednjosti i kada je posrijedi onaj drugi kamen temeljac survival horora, pa bi vam stoga odgonetaljke također mogle pokvariti užitak igranja, tj. istraživanja inače posve pristojno (aka labirintski) koncipirane, pa i dizajnirane vile Derceto. Uz rijetke izuzetke koje bi bilo moguće nabrojati na prste jedne ruke pojedinca koji je nemarno rukovao petardama, puzzleovi se tako većinski svode na prikupljanje ključeva, deduciranja točnih trobrojnih kombinacija te beskonačno rotiranje/slaganje kojekakvih „pločica” (tileova) – do te mjere da smo se nakon AITD-a osjetili osokoljenima potražiti posao u keramičarskoj branši.

Tja, nemaštovito, što se tu drugo uopće i može reći...

Moglo bi se svašta. Recimo kako je priča – potekla iz inače nelošeg pera Mikaela Hedberga (Soma) – toliko nekoherentna da će vas već negdje na pola puta lagano početi napuštati interes za njezin rasplet.

Ili kako tempo neprestano razbija potreba za čitanjem (jasno, ako vaša znatiželja već nije presahnula) ogromnih količina pisane građe zamišljenih kao budget nadomjestaka za rijetke neinteraktivne filmiće.

Ili, primjerice, to da AITD nije dobar survival horor već i stoga što ćete jako brzo shvatiti da vas čudovišta nikada neće napasti u samoj vili, nego isključivo na linearnim (premda raznovrsnim), prostorno-dimenzionalno odvojenim lokacijama.

Ili kako je tzv. doom jazz kao i svaki drugi jazz hoćeš-nećeš prijemčiv. Ili kako bi grafika bila sasvim prolazna za jedan AA naslov koji ne košta kao AAA naslov (bez zezancije, AITD košta čak 60 eurića!). Ili kako će bugovi s vremenom vjerojatno biti više-manje otklonjeni...

No, ono što se svakako mora reći jest to da bljutavi okus u ustima koji će vam ostati nakon igranja veš mašina budućnosti nikad neće oprati ne stoga što AITD kao rodonačelnik žanra u survival horor više nije u stanju unijeti ni jednu jedinu novinu. Pa čak ni zato što kopira, u prvom redu, relativno nedavneResident Evile, tj. stoga što je postao besramni imitator svojih nekadašnjih imitatora. Istina je, dopustit ćete, mnogo poraznija jer AITD potonje nije sposoban čak ni adekvatno kopirati već ispada takav da ga je najmudrije pustiti da neometano produži dalje.

Ako osjećate ovisničku krizu odigrajte još jednom remakeove RE4 ili RE2, friški Alan Wake 2 ili nešto sasvim deseto. Ili – zaboga – samo izađite van. Proljeće je i sunce mazno sja, ptice još maznije cvrkuću, biljčice razdragano cvatu, a u svemir se opet uvlači onaj dražestan nemir kojeg se nikada nećete uspjeti dovoljno nauživati. Nemojte ni slučajno tu bogatu trpezu propustiti zbog nečega toliko trivijalnog kao što je novi Alone in the Dark.

Igrano na PC-ju