Oni koji prate vijesti iz avijacije vjerojatno su već čitali o bizarnoj nesreći koja se u nedjelju, u večernjim satima dogodila u beogradskoj zračnoj luci „Nikola Tesla“ i koja pukom igrom slučaja nije završila s mrtvima i ranjenima.

Naime, let avioprijevoznika Air Serbia JU324 na relaciji Beograd – Düsseldorf prilikom uzleta je prešao kraj piste 30L za čak 800 metara.  K tome je prilikom rotacije uspio zahvatiti korijenom krila i repnim stabilizatorom najvjerojatnije dio ILS antene za prilaz iz suprotnog pravca (pista 12R), a moguće i dio prilaznih svjetala za pistu 12R pretrpjevši pri tome očita teška strukturalna oštećenja korijena i slivnika krila (wing fairing) i horizontalnog stabilizatora.

Zapravo, vidjevši fotografije ovoga Embraera, čini se nevjerojatnim da je nakon polijetanja uspio s ovakvim oštećenjima provesti čak dva sata u zraku koliko je posadi trebalo da potroši višak goriva i pripremi se za prinudno slijetanje natrag na polazni aerodrom.

Iako je prvotno Air Serbia, kao operater ovoga zrakoplova izdala priopćenje da sigurnost putnika i posade niti u jednom trenutku nije bila ugrožena, iz fotografija oštećenja vidljivo je da se radi o težoj nesreći (accident), a ne o manjoj nezgodi (incident). Radi se o terminima u avijaciji i kako je definirano u hrvatskom Zakonu o zračnom prometu (a koji je usklađen s međunarodnim avijacijskim standardima) jer premda nema smrtno stradalih ili teško ozlijeđenih putnika, očito je da je:

 „… zrakoplov ( ... ) pretrpio oštećenja ili strukturalni kvar koji nepovoljno utječe na strukturalnu čvrstoću, sposobnosti ili letne osobine zrakoplova te obično zahtijeva značajnije popravke ili zamjenu oštećenih sastavnih dijelova…“, što ovakav događaj stavlja jasno u kategoriju nesreća.

Embraer E-195 LR

Prije nego damo detaljniji prikaz nesreće, spomenut ćemo osnovne karakteristike zrakoplova Embraer 195, jednog od popularnijih i sigurnijih u svojoj kategoriji regionalnih mlažnjaka. U operativnoj uporabi je od 2004., a skupa s drugim zrakoplovima iz iste Embraerove obitelji zrakoplova koja uključuje E-170, E-175, E-190 i E-195, ukupno u svijetu trenutno leti gotovo 1.700 primjeraka.

Tvrtka Embraer proizvodi praktički sve tipove zrakoplova: od elisnih i turboelisnih do mlaznih vojnih i civilnih zrakoplova.

Sam model 195 dolazi u tri osnovne varijante: LR, AR i STD, s tim da su prve dvije s produljenim doletom, a STD je standardna verzija s maksimalno 124 sjedala (u takozvanoj 12J i 88Y konfiguraciji). Zrakoplov koji je sudjelovao u nesreći u varijanti LR  navodno je bio u konfiguraciji od 118 sjedala i sa ukrcanih 106 putnika. Izuzev pilota i kopilota nije poznato koliko je još kabinskog osoblja bilo na letu u trenutku nesreće.

Težina praznog zrakoplova je nešto preko 28 tona, a maksimalna poletna težina je nešto preko 52 tone. Maksimalni dolet modela LR je oko 4.260 kilometara. Duljina piste za maksimalnu težinu je prema priručniku 2.179 metara na standardnom tlaku i nadmorskoj visini (ISA, SL). Ovo je važno zapamtiti zbog kasnijih događaja na pisti.

Marathon Airlines

Tvrtka Marathon Airlines je grčka zrakoplovna tvrtka koja posluje od 2017. bez nesreća i nezgoda, a u svom vlasništvu imaju sedam Embraera 195 koje daju u leasing. U slučaju leasinga za Air Serbiju radi se o tzv. wet leaseu (nasuprot dry leasea) gdje iznajmljivač daje unajmljivaču (u ovom slučaju je to Air Serbia) zrakoplov skupa s posadom, tako da su i zrakoplov i posada unajmljeni. Ovo je zgodno u slučaju avioprijevoznika koji nemaju svojih posada certificiranih za unajmljeni tip zrakoplova, odnosno niti ne namjeravaju obučavati posade za taj tip zrakoplova, iako je navodno namjera Air Serbije obučiti vlastite posade za E-195 nakon čega bi ove zrakoplove uzela u dry lease.

Prednost unajmljivanja ovoga tipa zrakoplova je i relativno niska cijena koja prema podacima iz 2018. iznosi manje od 200.000 dolara mjesečno za sam zrakoplov (dry lease) što je vrlo isplativo za aviokompanije s ustaljenim destinacijama s dobrom pokrivenošću.

Nesreća

Let Air Serbia JU324 na relaciji Beograd – Düsseldorf je dobro popunjena ruta između Beograda i Düsseldorfa na kojoj je u 18. ovoga, u nedjelju, bilo ukupno 106 putnika i sa za sada nedefiniranim brojem članova posade možemo pretpostaviti da je u zrakoplovu ukupno bilo od 108 do 110 putnika i članova posade.

Tipična zračna udaljenost ove rute je 700 milja, odnosno 1.126 kilometara što uz dodatno gorivo za 160 kilometara leta do alternativnog aerodroma i 15-30 minuta rezerve goriva smješta ukupnu masu zrakoplova vjerojatno blizu maksimalne poletne mase (treba imati na umu da se radi o „zimskim putnicima“) za koju priručnik definira duljinu poletne staze od 2.179 metara, odnosno minimalnu duljinu od 1.439 metara.

Staza 30L beogradske zračne luke ukupne je duljine 3.500 metara (i može primiti i daleko veće zrakoplove od Embraera E-195) iako se obično koristi 3.100 metara.

Nesreća se dogodila u noćnim uvjetima (17:38 sati, zalazak sunca je bio u 17:08) u uvjetima dobre vidljivosti (preko 10 kilometara), gotovo bez vjetra (4 km/h), vedro, temperatura 10 stupnjeva, 67% vlage i tlak 1030 mb.

Dakle, iako smo kalendarski u zimi, uvjeti u zračnoj luci u trenutku polijetanja leta JU324 bili su proljetni, praktički savršeni.

Ponašanje i odluke posade na letu, pak, bili su u najmanju ruku čudni i očito je da je nesreća direktna posljedica njihovih postupaka, a ne tehnički kvar, krivica zračne kontrole, meteoroloških prilika ili nešto deseto.

Naime, iz nepoznatog razloga, posada Embraera odlučila je usprkos uputama zračne kontrole, koje su potvrdili da su primili i razumjeli,  umjesto izlaska na pistu na križanju D6 izaći na pistu na križanju D5, koje do kraja piste 30L ostavlja svega 1.273 metra iskoristive staze, daleko ispod minimalne duljine potrebne uzletu ovog tipa zrakoplova.

Prema neformalnim informacijama s izvrsnih stranica Tango 6, aerodromska kontrola leta točno je tri puta upozoravala posadu zrakoplova da se ne nalaze na D6 poziciji koja im je odobrena, predlagala im da se do odobrene pozicije vrate po pisti (backtrack – procedura vožnje unatrag po pisti bez potrebe za silaženjem s piste i ponovnim taksiranjem po stazama uz pistu), ali posada je ostala pri svome da im je D5 i svega 1.300 metara dovoljno za uzlet. Ovdje je snimka komunikacije kontrole i zrakoplova.

Pokazalo se da je zabrinutost kontrole bila opravdana, a procjena posade posve neopravdana – prema FlightRadaru, i 800 metara nakon kraja piste detektirana visina Embraera E-195 bila je 0 metara. Odmah po polijetanju kontrola je kontaktirala zrakoplov i pitala ih imaju li problema, na što su ovi odgovorili da su „dodirnuli nešto na tlu“, što je, imajući u vidu dostupne fotografije zrakoplova nakon slijetanja, eufemizam malo više kategorije.

U tom smislu oni koje je Mike Tyson pregazio u ringu mogu reći da su osjetili da ih je ovaj „dodirnuo“.

Nakon dva sata kruženja u holdingu kraj zračne luke što im je pomoglo potrošiti višak goriva i pripremiti se za slijetanje (usput su i nadletjeli toranj na visini od 500 stopa/150 metara da im ovi jave vide li da je stajni trap izvučen jer je „dodir“ s nečim na tlu onemogućio ispuštanje zakrilaca pa su se s pravom bojali da je možda hidraulika zadužena za stajni trap također prazna – srećom, nije bila) zrakoplov je iza 19 sati sletio i sam se dovezao do stajanke, umjesto da sačeka vatrogasce na pisti.

Video zrakoplova nakon zaustavljanja na X-u (Twitteru) na kojemu se jasno vidi obilato curenje goriva i ogromna oštećenja govori nam da se ponovo radi o posve pogrešnoj procjeni posade koja je potencijalno mogla po drugi puta dovesti do katastrofe sa smrtnim posljedicama za posadu i putnike.

Pored očitih strukturalnih oštećenja zrakoplova, pitanje je radi li se o totalnom otpisu („hull loss“) ili će biti popravljen, druge posljedice nesreće su jednosatna zatvorenost zračne luke za prihvat i polijetanja drugih zrakoplova, uništenje/oštećenje ILS sustava za pistu 12R (kategorizacija spuštena s CAT III na CAT I) i nemogućnost korištenja nekoliko terminala zbog prolivenog goriva koje su kasnije vatrogasci skupljali.

Reakcije

Iako je nezahvalno prije okončanja istrage i prikupljanja svih informacija donositi sudove, teško je zamisliti koji bi dodatni detalji o ovoj nesreći ekskulpirali posadu odgovornosti za sve što se dogodilo. Prema svemu do sada poznatom ovdje se ne radi samo o „bad airmanshipu“, dakle ponašanju ispod minimuma standarda zrakoplovstva, već o kriminalnom nemaru koji je igrom slučaja ovako sretno završio, a gledajući oštećenja, gotovo je nevjerojatno da svi na letu nisu smrtno stradali. Stoga i ne čudi odluka Air Serbije da od sutra, 21. ovoga, prekidaju svaku suradnju s Marathon Airlines.

Ideje nekih komentatora koje se mogu pronaći (besmisleni komentari na Internetu – nečuveno, znamo…), da je kontrola leta zbog nečega kriva ili suodgovorna za ponašanje posade Air Serbie 86C jer „znaju da E-195 ne može poletjeti s tako kratke piste“, apsolutno nemaju nikakvog uporišta u stvarnosti i zakonima.

Na svijetu postoji tisuće tipova zrakoplova i za svaki tip piloti/posada bivaju obučeni i certificirani, a ne kontrolori. Kod odluka o sigurnosti zrakoplov zadnju riječ ima posada, a ne kontrola i kontrola sigurno ne zna koliki je trenutni maksimalna snaga motora, kompanijske procedure o njihovom upravljanju, izračunata potrebna duljina piste prema letnom računalu i sve ostalo što posade znaju ili bi morale znati.

Ukratko, kao i u ne-avijacijskom životu, vrlo je teško nekoga spašavati od njega samoga.