Rasprave o IQ-u su oduvijek bile sklone skrenuti u smjeru pseudoznanosti, a tako je i danas, te se ponekad još uvijek može naići na primjere da se IQ rezultati koriste u korist argumentacije rasističkih ideologija, pa i za širenje međunacionalne i vjerske mržnje i diskriminacije, navodeći nas da se upitamo imaju li testovi za određivanje IQ ikakvu stvarnu kvalitetu i vrijednost - osim one u uskoj domeni mjerenja razine intelektualnih sposobnosti?

Rođenje IQ: kako pamet definirati brojkom

Nekada davno, prije točno 120 godina, dvojica francuskih psihologa, Alfred Binet i Théodore Simon, dobili su zadatak od francuskog Ministarstva obrazovanja da osmisle način kako otkriti koja djeca u školama trebaju dodatnu pomoć u učenju. Dakle, Binet i Simon nisu tražili ni genijalce, ni buduće Nobelovce. Ništa filozofija, ništa klasifikacija „po pameti“, ništa „darvinizam“, nego vrlo konkretan, birokratski zadatak: tražili su samo način kako školsku djecu rasporediti prema potrebama za dopunskom nastavom i angažmanom njihovih nastavnika.

I tako su osmislili test koji je mjerio nekoliko osnovnih kognitivnih sposobnosti – verbalno zaključivanje, radnu memoriju i vizualno-prostornu percepciju. Djeca su se uspoređivala s prosjekom koji je postignut kod njihovih vršnjaka, kod sve djece istog uzrasta, a rezultat se smatrao nekom vrstom „mentalne dobi“. Primjerice, od troje djece u kronološkoj dobi od deset godina, jedno je na mentalnoj razini svojih ostalih desetogodišnjih vršnjaka, drugo ima mentalnu razinu par godina mlađeg djeteta (pa treba dodatnu pomoć da bi shvatilo školsko gradivo za desetogodišnjaka), a treće je mentalno „zrelije“ i može se „po mentalnim sposobnostima“ uspoređivati s kronološki starijom djecom.

No, sedam godina potom je 1912. na scenu je stupio njemački psiholog William Stern i – pruski sustavno i racionalno – odlučio prevesti fluidni pojam mentalne dobi u jasne i konkretne brojke. Osmislio je pojam „kvocijent inteligencije“ – Intelligence Quotient, skraćeno – IQ, i to tako što je jednostavno podijelio mentalnu dob s kronološkom i rezultat pomnožio s 100. Tako npr. djetetu koje je po Binet-Simonovim testovima na mentalnoj razini osmogodišnjaka a kronološki ima deset godina, pripada IQ=80. Voilà! Od tada pa nadalje svi imamo brojčani dokaz koliko smo (ne)pametni!

Rasizam, eugenika, elitizam... i utjecaj okoliša

No, tu nije kraj. Tijekom Prvog svjetskog rata, Amerikanac Robert Yerkes je IQ testove upregnuo u vojnu mašineriju: 1,7 milijuna američkih regruta testirano je da se vidi tko će biti topovsko meso, a tko je dobar materijal za časnika.

Test je, međutim, bio na engleskom jeziku, a pola regruta jedva da je znalo engleski – no, koga briga jesu li loši rezultati testiranja bili posljedica slabije pismenosti, nepoznavanja jezika, pripadnosti manje obrazovanim etničkim skupinama ili realno nižim intelektualnim sposobnostima! 

Međutim, rezultati su se vrlo brzo počeli koristiti kao „dokaz“ genetske nadmoći bijelih Anglosaksonaca. I tako je za manje od deset godina IQ-testiranje iz ureda ravnatelja osnovnih škola skliznulo u mračne dubine diskriminacije, eugenike i rasizma.

Malo-pomalo, desetljećima kasnije, IQ je postupno postao zlatni standard za sve i svašta: za zapošljavanje, za usmjeravanje u obrazovanju, pa i za predviđanje hoće li netko završiti u zatvoru ili u ministarskoj fotelji (danas se te dvije krajnosti opet nekako izjednačuju, no nećemo sada o domaćoj politici...) 

Vrhunac bizarnosti stigao je 1994. s knjigom The Bell Curve, koja je tvrdila da IQ određuje sve – od nečijih prihoda do vjerojatnosti hoće li neka djevojka zatrudniti još prije braka. Knjiga je sa svih strana ubrzo popljuvana kao pseudoznanstvena, klasistička i rasistička… ali je ostala mračan primjer elitističkog „iščitavanja“ uporabljivosti mjerenja kvocijenta inteligencije na klasičan način.

A onda se pojavio James Flynn i 1984. primijetio nešto što se do tada nije smatralo mogućim: ukupno gledano, prosječni IQ rezultati cijelih nacija i društvenih skupina postupno rastu kroz desetljeća! Znači li to da su ljudi pametniji nego prije…? Ili je test sve manje dobar u hvatanju „prave“ inteligencije? Ne, dame i gospodo! 

Taj fenomen – nazvan Flynnov efekt – sugerira da okoliš, obrazovanje, prehrana, zdravlje i društvene okolnosti imaju ogroman utjecaj na IQ. Drugim riječima: nismo pametniji od svojih pradjedova i prababa zato što smo rođeni pametniji, nego jer jedemo više vitamina, ne umiremo od tifusa i imamo toalet spojen na kanalizacijski sustav.

Što Mensa mjeri...

IQ-testovi se tijekom svih tih godina nisu u načelu bitno mijenjali u odnosu na onu „prvu generaciju“ koju su osmislili Binet i Simon; iz široke lepeze bogatih mentalnih sposobnosti koje posjedujemo kao inteligentna vrsta, više od stoljeća smo mjerili i procjenjivali samo nekoliko osnovnih kognitivnih funkcija ljudskog mozga.

Stani malo, čekaj, autore ovih redaka! Hoćeš reći da primjerice onaj klub Mensa i dandanas mjeri samo jedan malen, selektivni dio ljudskog intelekta?

Da, upravo to želim reći. Mensa – ta ekskluzivna loža s visoko podignutim pragom za prijem ljudi s viškom moždanih vijuga – u načelu mjeri koliko je tko dobar u rješavanju zadataka koji u praktičnom smislu nemaju skoro nikakve veze sa svakodnevnim životom. Točnije, Mensa ne mjeri znanje, ne testira emocionalnu inteligenciju, socijalne vještine, empatiju, snalažljivost, niti tvoj kulinarski talent ni sposobnost da u vremenu ispod 15 minuta pronađeš daljinski između jastuka na trosjedu. Ne. Mensa mjeri koliko ispitanik može brzo i precizno shvatiti apstraktne obrasce, logičke sekvence, geometrijske mozgalice i druge kognitivne akrobacije.

Za članstvo u Mensi potrebno je na standardiziranom testu inteligencije postići rezultat u gornjih 2% populacije. To konkretno znači da treba postići IQ 130 ili više na većini testova koji imaju prosjek 100 uz standardnu devijaciju od 15. Mensa pritom ne priznaje bilo kakve testove IQ-a iz časopisa ili s Interneta već samo službene kao što su WAIS, Stanford-Binet, Cattell, Ravenove progresivne matrice ili vlastiti Mensin test kojega se može polagati kod ovlaštenog psihologa ili Mensinih predstavnika.

...a što Mensa ne mjeri?

Kod testiranja za članstvo u Mensi radi se načelno o tipu zadataka koji ispituju iste skupine kognitivnih sposobnosti kao i Binet-Simon prije 120 godina, dakle radi s o testiranju fluidne inteligencije – one sposobnosti da misliš logično i rješavaš nove probleme bez prethodnog znanja. Kao da te netko baci na pusti otok s knjižicom sudoku-zadataka i Rubikovom kockom i kaže: „Evo, snađi se.“ Mensini testovi su u pravilu neverbalni i služe se korištenjem simbola, geometrijskih likova, brojčanih i slovnih nizova… i crteža koji izgledaju kao sheme za IKEA ormar kojega je nemoguće sastaviti do kraja.

Ako se želi upad u Mensu, treba na standardiziranom testu inteligencije ostvariti rezultat u top 2% populacije. To znači da, pojednostavljeno rečeno, u skupini od 100 ljudi treba od ostalih 98 biti sposobniji rješavati razne varijacije Binet-Simonovih testova u osnovi namijenjenih za probir djece s posebnim potrebama u osnovnoj školi... što je otprilike korisno koliko i činjenica da netko zna napamet prvih dvjesto decimala broja pi, ali je pritom gladan jer je jutros zaboravio kupiti kruh, majonezu i parizer.

Mensa-testovi mjere koliko brzo mozak prepoznaje obrasce. Ne mjere nečiju kulturnu, umjetničku, socijalnu i ljudsku vrijednost ili talent, ne ocjenjuje hoće tko li znati utješiti prijatelja, ni kako rastegnuti plaću do iduće, ni hoće li znati zašiti gumb na košulji. Ako vam se članstvo u Mensi ne čini kao zanimljivo postignuće u životu, nemate razloga za živciranje: ni Einstein nije bio član Mense.

Obdarenost u pravu ili pogrešnu glavu

S druge strane, nitko ne tvrdi da su oni s IQ iznad 130 sve redom smotani bubuljičavi geekovi s kockastim glavama, velikim mozgovima i slabim postignućima u međuljudskim odnosima, umjetnosti, ljubavi i seksu. Kada čujemo da netko ima IQ 160+, obično zamišljamo osobu koja u mislima rješava kvantne jednadžbe dok jednom rukom  piše pjesme na sanskrtu, a drugom rukom ruši rekord u slaganju Rubikove kocke s povezom preko očiju. No ponekad, umjesto renesansnog genija, dobijete - Teda Kaczynskog.

Kaczynski, poznat kao "Unabomber", bio je čudo od djeteta. Sa 16 godina upisao je Harvard, doktorirao matematiku i predavao na sveučilištu. Imao je IQ 167. U želji da s takvim intelektom pomogne izgraditi bolji svijet, povukao se u planinsku kolibu bez struje i tekuće vode, a potom između 1978. i 1995. godine ubio tri osobe i ranio još 23 tijekom serije bombaških napada koje je provodio slanjem eksplozivnih poštanskih pošiljki. Njegove su mete bili sveučilišni profesori, znanstvenici, inženjeri i zaposlenici zrakoplovnih i tehnoloških kompanija, a motive je obrazložio u svom manifestu "Industrial Society and Its Future", u kojem je napadao modernu tehnologiju i industrijalizaciju.

Zapanjujuće inteligentan, duboko poremećen, potpuno izoliran – Kaczynski je bio savršen primjer intelekta bez empatije, znanja bez mudrosti, podsjetnik da visok IQ nije garancija funkcionalnosti u zajednici. Bez emocionalne zrelosti, etičkog kompasa i dodira s realnošću, inteligencija može postati opasna poput noža u dječjim rukama ili bombe u poštanskom sandučiću.

No dobro – nisu svi genijalci baš masovni ubojice. Neki su, recimo, samo legendarne porno-zvijezde, primjerice i Ron Jeremy, kultni lik iz pornića 1970-ih i 80-ih, koji je kao nadomjestak svoj za nizak rast i okruglaste tjelesne proporcije bio obdaren na druge načine: na njegovih skromnih 167 cm visine raspolagao je s impozantnih 26 cm dužine, ali i s koeficijentom inteligencije od preko 135 -- dakle nije bio samo „materijal za porniće“, već i za Mensu. Prije karijere u filmovima za odrasle radio je kao nastavnik, diplomirao obrazovanje i kazalište na Queens College u New Yorku, a potom magisterij iz specijalnog obrazovanja. Štoviše, s ozbiljnim akademskim zaleđem i inteligencijom, nakon preko dva desetljeća legendarne porno-karijere dokazao je da je više od „karikature s velikim spolovilom“: bio je iznenađujuće uspješan i kao poslovni čovjek, kapitalizirajući na prepoznatljivom identitetu koji je balansirao između humora, bizarnosti i kultnog statusa.

Da ukrotim struju i naučim da popravljam bojler...

No, vratimo se ipak s Teda i Rona na osnovnu temu! Dakle, standardni IQ testovi kakvi su osmišljeni prije 120 godina danas još uvijek postoje i koriste se, no nad njihovom korisnošću se pojavljuje sve više upitnika. Time što mjere samo neke aspekte inteligencije, po definiciji su manjkavi i nepotpuni, jer zapostavljaju ili posve ignoriraju druge mentalne karakteristike koje ljudski rod čini tako raznolikim, zabavnim i interesantnim – poput kreativnosti, emocionalne inteligencije, socijalnih vještina, intuicije, snalažljivosti…

Ako neki među nama nisu sjajni u premetanju kockica u glavi i sricanju riječi unatraške, ne znači da su glupi; možda posjeduju cijeli spektar drugih intelektualnih i ljudskih bogatstava koja „glavonje“ s IQ-om iznad 130 nemaju, ne osjete niti shvaćaju. Pamet se ne procjenjuje brojkama, nego time kako se ponašamo u situacijama kada brojke ne pomažu.

Kroz povijest naših pokušaja mjerenja ljudske pameti, uglavnom smo mjerili samo to kolika je naša sposobnost da mjerimo stvari; mjerili smo koliko volimo brojke koje nam stvaraju lažan osjećaj objektivnosti. Jer, ruku na srce, kada se u društvu možeš pohvaliti kako imaš IQ iznad 135, to možda nekome i zvuči impozantno... Ali ako ti se pokvari plinski bojler 31. prosinca, pa ostaneš mokar pod ledenim tušem i bez centralnog grijanja, džaba ti tvoj visok IQ ako nemaš frenda koji zna popraviti plinski bojler i dovoljno je emotivno inteligentan da ti pristane priskočiti u pomoć… Iz perspektive tvojih modrih stopala, to je stvarna, korisna, materijalizirana inteligencija, pa makar taj frend imao standardni IQ ispod 90.

Pa dobro, ima li od IQ testova ikakve koristi?

Naravno da ima. IQ testiranje – kada se rabi pametno i odgovorno – može biti itekako korisno. Prvo, ukazuje na potencijal, pogotovo kod djece. Neka djeca imaju sjajnu sposobnost apstraktnog razmišljanja, ali zbog lošeg školskog sustava, siromaštva, disleksije ili jednostavno introvertiranosti to ne ispliva na površinu. Test inteligencije može pomoći da se uoče takvi skriveni talenti i da se djeci pruži podrška, dodatni izazovi i poticaj.

Drugo, može biti pomoć u dijagnostici: neuropsiholozi koriste testove inteligencije (uz mnoge druge alate!) kako bi prepoznali razvojne poteškoće, kognitivna oštećenja, demenciju i druge poremećaje mozga. U tom kontekstu, IQ nije broj za pohvaliti se pred ekipom u birtiji, nego alat za razumijevanje onoga što se događa u nečijem umu.

Treće, koristan je u znanstvenim istraživanjima, gdje se koristi kao jedan od mnogih pokazatelja. Recimo, ako želiš proučavati utjecaj prehrane, zagađenja zraka ili obrazovanja na kognitivni razvoj – moraš imati nekakav način da to mjeriš. IQ test je tu poput toplomjera: nije savršen, ne pokazuje sve, ali bolje je imati ga nego po rumenilu u obrazima nagađati koliko smo bolesni.

I naposljetku ono najvažnije: IQ test mjeri to što mjeri – i ništa više od toga. Nije sud o bilo čijoj vrijednosti. Nije kristalna kugla budućnosti. I nije ni blizu potpuna slika bilo čije pameti. Je li koristan? Jest… ako znam što zapravo gledamo. Je li opasan? Također – jest… ako navede na pomisao da je bilo tko zbog visokog IQ njega bolji ili pametniji u svemu drugome.

Mozak nije otok

Mnogi su pokušali inteligenciju objasniti kao nešto što nosimo u genima, zapečaćeno već pri začeću, uklesano u našoj DNK poput antičke sudbine. A onda su ti isti ljudi, često slučajno (ili nažalost namjerno), počeli vezivati IQ uz boju kože, nacionalnu pripadnost, vjersko opredjeljenje, spol... pa je broj koji je trebao mjeriti sposobnost logičkog zaključivanja postao alat za stvaranje i opravdavanje predrasuda i podjela. Povijest IQ testiranja u tom je smislu nerijetko više puta zvučala kao horor priča nego kao znanstvena bajka.

No ako s mjerenja IQ sklonimo mračnu sjenu ideoloških tumačenja, pa racionalno procijenimo korisnost takvih testova, možemo vidjeti da imaju i druge, humanije i optimističnije aspekte. Inteligencija ne pada s neba niti se ukazuje sama od sebe. Kod svakoga od nas kao pojedinca, ali i kod cijelih društava, nacija, socijalnih skupina, IQ raste – ili pada – proporcionalno s uvjetima u kojima živimo: s kvalitetom školskog sustava, s time koliko knjiga pročitamo u mjesecu i godini, s kvalitetom prehrane, s razinom prevencije boleštinama, s roditeljskim stresom, izloženošću olovu, zagađenjem zraka, traumama, nesanicom…

Mozak je u biološkom smislu živi organ, ali je u društvenom smislu ujedno i dugoročni projekt zajednice, proizvod socijalnog okruženja u kojem se nalazi. Kada se djeci iz marginaliziranih zajednica osiguraju domovi, dobra škola, pristup zdravstvu, stabilnost i podrška, razlike u IQ-rezultatima se brišu, mozak procvjeta kao biljka koja je dobila dovoljno svjetla. Ne zbog gena koje je naslijedio, nego zbog šanse koju je dobio.

Zato IQ testovi, uz svu svoju povijest zloupotreba, nose i jednu važnu, vjerojatno najvažniju poruku: inteligencija je promjenjiva. Ona je refleksija svijeta u kojem odrastamo. I ako želimo „pametnije“ društvo, ne trebamo u njemu tražiti pametniju djecu; trebamo stvarati pametnije uvjete. Bolji život za sve najbolji je „booster“ za mozak.

Mozak nije otok nego arhipelag povezan mostovima i prometnicama (školama, knjižnicama, bolnicama, prijateljstvima, sigurnošću…). Kolektivna inteligencija nije pitanje testa, nego empatije. Nije bitno ono koliko znaš, nego što radiš s onim što znaš – i za koga.

Istinska snaga ljudskog uma ne krije se u brojci, nego u namjeri.

. . .

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova u tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}