Je li Hijack najgluplji avionski triler ikad snimljen ili postoji teoretska mogućnost  da se može snimiti nešto gluplje? Ne radi se o retoričkom pitanju, stvarno pitamo vas koji ste ga pogledali: možete li zamisliti gluplji avionski triler?

Ako je ikada postojao neki razlog da se ne solidarizirate s holivudskim scenaristima i njihovim štrajkom, onda je to Hijack s Idrisom Elbom, AppleTV serija smještena u sedam epizoda „realnog vremena“ koliko traje let od Dubaija do Londona (otprilike – zapravo je malo dulji) i apsolutno nevjerojatne ideje kako bi izgledala otmica aviona.

Dobra stvar je da nakon prvih 20 minuta postaje jasno da je scenarij pisao netko tko ili nije nikada putovao avionom ili bio na aerodromu, ili netko tko piše isključivo za one koji nikada avion nisu vidjeli niti na slikama. Ne postoji treće objašnjenje. Loša stvar je da serija ne traje 20 minuta nego sedam sati. 

Od tinejdžerskih ljetnih hororaca Hijack baštini likove za koje u svakom trenutku možete biti sigurni da će od tisuću opcija odabrati tisuću i prvu, očito daleko najgluplju, koja će vas toliko iznervirati da ćete odmah poželjeti smrt svima za koje biste trebali navijati. Od avionskih trilera baštini prikaz unutrašnjosti aviona koja bi po površini trebala biti usporediva s kvadraturom nekog većeg cruisera ili manje stambene zgrade. Ove dvije karakteristike omogućavaju da usprkos nepojamnoj gluposti svih likova, ovi manje-više uspijevaju preživjeti jer u tako golemom putničkom prostoru aviona uspijevaju sakriti svoje beskrajno idiotske radnje i postupke od otmičara.

Otmičari također, radi fer i izjednačene borbe, nisu na ti sa svojim mozgovnim stanicama, tako da ono što bi srednje okorjeli ološ bez ikakve škole u stvarnom životu riješio u prvih 30 sekundi, njima nije dosta ni sedam epizoda serije.

Slijedi „spoiler“, pa ako se volite trapiti i možda još niste pogledali seriju, a želite, možda biste  preskočili zaplet i konkretne budalaštine koje ju sačinjavaju, a mislimo ih spomenuti.

Za početak, u kozmosu Hijacka, lika kojeg tumači Idris Elba i drugara, u današnje avione moguće je prošvercati ne jedan,  već šest (brojkom – 6, islovkano: š-e-s-t) pištolja. Problem je, međutim, misli scenarist, prošverati municiju za njih, ali ne bilo koju, već bojevu, dok je jednako metalne ćorke – moguće prošvercati. Tako otmičari u početku imaju samo ćorke, a kasnije se dokopaju i prave municije, isto magično prošvercane u – kartonskoj kutiji za municiju. I onda glavni otmičar napuni svoj spremnik ne-ćorcima koji su ga čekali na dogovorenoj lokaciji u avionu-omanjoj stambenoj zgradi. Kasnije se ispostavi da osim nama poznatih otmičara postoji još jedna „spavačica“, dodatna otmičarka s, naravno, prošvercanim pištoljem, ali s pravom municijom, koja je uz to i pilotkinja. Ona nije imala problema sa švercanjem i pravog pištolja i prave municije. Kako zašto? Ne zna se.

Da se vratimo švercu oružja u putnički zrakoplov.

Da nešto nije u redu prva primijeti tinejdžerica/adolescentica/“young adult“/whatever koja u avionskom zahodu primijeti „item“ („predmet“) – stvar koju bi svatko na svijetu odmah nazvao metkom, ali u svemiru u kojem se odvija Hijack objašnjavanje pronalazačice što je našla traje otprilike kao objašnjavanje posve novog fizikalnog koncepta iz područja kvantne mehanike amazonskom urođeniku koji nikada drugog čovjeka nije vidio. I teško je retardiran. I mrtav.

Dakle, u svijetu Hijacka najosnovniji mogući pojmovi postaju sizifovski teški za priopćiti drugima i dijalozi o trivijalnome i očitome traju beskrajno,  a k tome su praćeni i dugim „znakovitim“ pogledima, grimasama, gestikulacijama i koreografijom koja je križanac maorske hake i naše šijavice. Ukratko, bit ćete zadivljeni.

Naravno, spretnom rukom scenarista vođena radnja ne zadovoljava se time da dvoje ljudi koji pričaju o metku ne mogu jedno drugome bez dvojbe objasniti da pričaju o metku, već odmah na početku - umjesto da tu informaciju na licu mjesta dobije netko od posade – ova bude priopćena tada još prikrivenom otmičaru. Koji uvjeri pronalazačicu metka da je sve rekao posadi i da se ne radi ni o čemu ozbiljnom.

Od gledatelja se, dakle, očekuje da mozak ostavi na porti ili u čaši s protezom prije nego počne gledati ovu seriju, ali – to je tek početak.

Glavni junak kojega tumači, naravno,  „neponovljivi Idris Elba“ (u stvarnosti – tip s ugodno dubokim muškim glasom i nizom kretenskih uloga koje je sam prihvatio bez da ga je itko silio RPG-om), razinu nerazumljive komunikacije i neshvatljivih postupaka diže na posve novu razinu besmisla za koju biste pomislili na početku da je već dosegnuta. Ali nije!

Zamislite se u situaciji u kojoj vam avion biva otet. Koju biste poruku poslali onima na zemlji da znaju o čemu se radi? „Otmica!“? „Otmica, zovi policiju!“? „Oteti smo!“? Nešto u tom stilu? Lik Idrisa Elbe je, usput, „profesionalni poslovni pregovarač“ koji ima gotovo nadnaravne moći nagovaranja drugih da prihvate njegove uvjete i kojemu mozak navodno radi „sto na sat“.

I – što mislite koju je on poruku poslao svojima da im priopći da je u opasnosti?

„Incident onboard. Serious. But I will get home. I love you. I always will.“

Aj šit ju not: u seriji koja se zove „Hijack“ glavni lik se ne sjeti javiti svojima da je otet. „Incident onboard. Serious.“.

Che cazzo?, pita se žena. Ukenjao se? Potukao? Zarakijao i potukao s nekim? Sve zajedno? Srećom, treća rečenica je tu da je umiri - „But I will get home“.  Usput – žena i on žive odvojeno, ona već odavna s drugim tako da njen „home“ i njegov „home“ nisu isti „home“.

S ovakvim darom za prenošenje informacije, nije ni čudo što je lik Idrisa Elbe nadzemaljski uspješni „profesionalni poslovni pregovarač“. Poruku, usput, iduća dva sata, odnosno dvije epizode, dešifriraju ženin novi dečko (detektiv), žena, sin, bivša cura ženinog novog dečka koja radi za MI5 i još deset ljudi jer iz ovog drljanja nikome nije jasno što je pisac htio reći, ako išta.

U međuvremenu otmičari preuzmu kontrolu aviona, pilot otvori vrata kokpita (da ga kasnije lakše prebiju i ubiju) prije toga izmlativši svoju kopilotkinju termosicom i nitko se ne sjeti unijeti neki od 7xxx sqawk kodova za izvanredne situacije u avionski transponder. Ne samo to nego i ostatak posade ima problema s formuliranjem najosnovnijih rečenica tako da i kad se dočepaju radija nisu u stanju reći da se radi o otmici nego o „problemima“ na letu.

Ako mislite da se radi o endemskom napadaju pomračenja uma ograničenom na kabinu aviona – varate se. Serija, očito, opisuje svjetsku pandemiju.

Usprkos nejavljanju posade na pozive sa zemlje, odstupanju od kursa, čudnovatim porukama o „problemima“ na letu - nitko od kontrolora ni ne sumnja da bi avion mogao biti otet.

Sve sigurnosne procedure i pravila u avijaciji nakon 2001., očito, nemaju nekakvog posebnog razloga niti profesionalci na zemlji koji žive od avijacije uopće mogu zamisliti da avion koji se dosljedno „čudno“ ponaša ima možda problema s otmicom, teroristima ili bilo čime vezanim za sigurnost. Do, negdje, treće epizode.

Kraj, ako koga zanima, je sretan (i berićetan) uz bizarno i neobjašnjivo razbijanje aviona na sletanju iako par trenutaka prije vidimo da su se i kotači i zakrilca uspješno spustili, a na PFD-u (Primary Flight Display – glavni ekran na komandnoj ploči) su i brzina i vertikalna brzina sigurni, a avion slijeće vojna pilotkinja.

Prije ove neobjašnjive nesreće, pak, cijeli je dugi lanac neobjašnjivih događaja, među ostalim paljenje APU (auxiliary power unit) generatorske turbine da bi se dobila struja u avionu u kojem je prethodno nestala struja jer su se ugasili motori zbog nestanka goriva. Očito, scenaristi misle da APU turbina, za razliku od turbina u glavnim motorima, za pokretanje koristi dobru volju i zrak ili možda namotane gumice za staklenke sa zimnicom, a ne taj isti kerozin koji je ponestao motorima.

Ipak, sve gore nabrojano nije najčudnija stvar vezana uz Hijack. Daleko najčudnija stvar je ocjena Hijacka na IMDB-u, koji ni inače ne bismo nazvali autoritetom za filmove, ali 7.7 za seriju očito posve razvedenu od ijedne moždane stanice nismo očekivali niti u najgorim košmarima.

Kažemo košmarima, jer smatramo da se svijet s ovakvom TV publikom ne treba bojati za svoju budućnost.

Treba se bojati sadašnjosti.

Alternativno, jedna od onih serija koju možete gledati podnapiti s društvom i smijati se na mjestima gdje su autori željeli biti posebno dramatični i ozbiljni.