Što bi se dogodilo kad bi netko gomilu dijamanata zdrobio u prah, ispucao ih u stratosferu i tamo raspršio kako bi ohladio planet? Klimatolozi ETH Zurich ovakvom mogućnošću su se pozabavili u teoriji. Oni su naime izračunali koji bi materijali bili najprikladniji za metodu globalnog hlađenja ubrizgavanjem aerosola u stratosferu (SAI).

Prednosti i mane sumpora

Znanstvenici desetljećima razmišljaju o tome bi li zamagljivanje atmosfere reflektirajućim česticama moglo stvoriti dovoljno sjene da se suprotstavi učincima zagrijavanja nastalim od viška stakleničkih plinova. Od svih opcija najviše su pažnje posvetili sumporovom dioksidu, uglavnom zato što je SO₂ dominantno prisutan u vulkanskim emisijama, što je istraživačima omogućilo niz prirodnih eksperimenata.

Ispuštanje desetaka milijuna tona plina u atmosferu najvjerojatnije bi smanjilo prosječnu globalnu temperaturu za nekoliko stupnjeva, ali moguće je da nam se ne bi svidjele nuspojave takve operacije: oštećenje ozonskog omotača, zagrijavanje stratosfere i povratak kiselih kiša samo su neke od mogućih posljedica koje bismo trebali razmotriti. Švicarski istraživači tom popisu sad dodaju i upitne fizičke kvalitete čestica sumpora kao reflektirajućeg materijala.

Sedam hipotetskih aerosola

Oni su u časopisu Geophysical Research Letters objavili klimatske modele u koje su uključili kretanje, termodinamiku i kemiju sedam hipotetskih aerosola i potom rangirali prikladnost kandidata što se tiče apsorpcije topline, reaktivnosti i refleksije.

Jedan od glavnih i često zanemarenih faktora je tendencija da se čestice zgrudavaju ili talože dok lebde, kažu istraživači. Čestice koje se prebrzo talože mogu se pokazati neučinkovitima u raspršivanju dovoljno sunčeve svjetlosti kako bi se tako ohladio planet. Čestice koje se prelako skupljaju mogle bi zadržati toplinu, zagrijavajući stratosferu na načine koji mijenjaju strujanje zraka ili sposobnost zadržavanja vlage.

Dijamanti ispred svih

Ispada da bi u konkurenciji dvije različite vrste titanijevog dioksida, aluminijevog oksida, kalcita, silicijevog karbida i sumporovog dioksida, najbolje rezultate postigli bi raspršivanjem dijamanata. Pet milijuna tona 150 nanometara širokih čestica dijamanata u prahu bilo bi, izračunali su, dovoljno da se postigne željeno hlađenje planeta. Ne samo da bi svaka dijamantna čestica ostala u zraku dovoljno dugo da obavi svoj posao, nego se ne bi ni zgrudala niti bi reagirala stvarajući otrovne tvari od kakvih nastaje kisela kiša.

S druge strane od čestica sumpora jedino je lošije prošao rutil, oblik titanijevog dioksida koji nije uspio pružiti nikakve prednosti hlađenja. No, SO₂ na svojoj strani ima cijenu: s procijenjenih 250 dolara po megatoni, aerosol na bazi sumpora daleko je jeftinija opcija nego dijamantna prašina s cijenom od 600.000 američkih dolara po megatoni, zbog koje bi ukupni račun brzo narastao na stotine bilijuna dolara.

Dakle, do daljnjega očito neće biti ništa od rasipanja dijamanata po nebu.