Pohrana podataka čini značajan dio ugljičnog otiska koji za sobom ostavlja računalna industrija; prije deset godina na nju je otpadalo 1,8 posto ukupne potrošnje električne energije u Sjedinjenim Američkim Državama, izračunao je Nacionalni laboratorij Berkeley. Kako pohranu podataka učiniti održivom, pitanje je koje muči mnoge istraživače, a neki od njih rješenje vide u tehnologiji magnetskih traka.

Potreba za pohranom podataka raste nevjerojatnom brzinom. International Data Corp (IDC) procjenjuje da će ukupna količina stvorenih podataka porasti s 33 zetabajta u 2018. na 175 ZB u 2025. Od trenutno pohranjenih podataka, njih 62 posto nalazi se na tvrdim diskovima, devet posto na SSD-ima, a 15 posto na trakama. 

Hladni podaci

Tvrdi diskovi su prikladniji za pohranu jer se podaci s njih mogu dohvatiti puno brže nego s traka no to se plaća većom emisijom ugljika. Tvrdi diskovi traju približno pet godina tijekom kojih proizvode oko 2,55 ekvivalentnih kilograma CO₂ po terabajtu godišnje. Magnetske trake imaju životni vijek duži od 30 godina i za to vrijeme proizvode samo tri posto količine ugljičnog dioksida u odnosu na tvrde diskove.

Većina pohranjenih informacija su "hladni podaci" kojima se rijetko pristupa, ali imaju vrijednost i ne mogu se odbaciti. IDC i Seagate procjenjuju da je čak 60 posto svih podataka roga tipa, ali ipak ostaju na tvrdim diskovima. Istraživači stoga predlažu alternativni, održiviji oblik pohrane podataka koji bi značajno smanjio njihov ugljični otisak.

Ogromne uštede

Kad bi organizacije diljem svijeta kolektivno sve svoje arhivske podatke prenijele na magnetnske trake, količina ugljičnog dioksida koju emitira pohrana podataka diljem svijeta pala bi za 58 posto, odnosno emisija CO2 smanjila bi se za 79 milijuna tona. Time bi se smanjila i količina e-otpada jer se tvrdi diskovi obično mijenjaju svakih pet godina, a magnetne trake svakih 10 godina. Primjera radi, podatkovni centar koji pohranjuje 100 petabajta podataka nakon deset godina stvara 7,4 tone e-otpada. Seljenjem 60 posto podataka na traku, generiralo bi se samo 3,6 tona e-otpada, odnosno čak 51 posto otpada manje.

Ne treba pritom zanemariti ni direktnu financijska korist; pohrana 100 PB podataka na tvrdi disk košta 17,707.468 dolara, dok kombinacija koja uključuje pohranu 60 posto materijala na trake gotovo prepolovljuje trošak na 9,476.339 dolara, pokazuje kalkulacija dobivena pomoću  Fujifilmovog alata za izračun ukupne troškove vlasništva TCO.  

Pohrana u DNK

Mnoge velike korporacije već su se počele preusmjeravati na pohranjivanje podataka na trake no kod manjih tvrtki ovaj proces ide daleko sporije. Uostalom, definicija arhivskih podataka je promjenjiva i ovisi o potrebama pojedine organizacije i zahtjevima korisnika pa njihova kategorizacija košta i vremena, i novca i truda. 

Pohrana podataka na magnetske trake uostalom i nije jedina opcija. Microsoft na primjer istražuje mogućnosti pohrane na temelju DNK no to je zasad na prilično dugom štapu, piše IEEE Spectrum.