Tko je prošlu nedjelju sudjelovao u Bugovoj anketi o političkim preferencijama na predstojećim izborima, mogao je, ukoliko je navratio na stranice više puta, vidjeti kako je u roku od 24 sata „jedna od opcija“, od svega par glasova i na začelju, odjednom dobila golemu podršku biračkog tijela koja baš ne korenspondira s bilo kojim drugim ispitivanjem javnom mnijenja. Ukratko, Živi zid, prema tim rezultatima u nas ne treba se bojati svoje političke budućnosti – s preko 30% podrške među biračkim tijelom jamačno će od Milanovića dobiti mandat za sastavljanje vlade, a koga će još sebi uzeti u koaliciju – ne želimo nagađati – koga god hoće! Druge stranke im ni blizu nisu.

(Usput, Željko Kerum je, sudeći prema rezultatima naše ankete koji više korespondiraju s drugim ozbiljnijim istraživanjima javnog mnijenja, čini se, izgubio svoju animalnu privlačnost sa svega 0,83% simpatizera… Je li to kraj te političke „kavorke“? „Vrijeme će pokazati“).

Naša anketa, naravno, više je tu radi zabave nego što ima pretenzija da otkrije opće trendove političke podrške u društvu, ali, nije posve besmislena. Bez botovskog nabijanja glasova i nespretnog političkog aktivizima daje uvid u rezoniranje Bugove publike. Bugova publika nije demografski presjek čitavog društva, ali jest presjek tog mikrokozmosa profesionalnih i amaterskih kompjuteraša, ljubitelja tehnike i popularnoznanstvenih tema i u tom smislu nije posve odvojena od stvarnosti.

Naravno, kada se u nju umiješa stranački aktivizam, onda gubi ikakav smisao, ali je pitanje – kakav smisao ima ovakvo očito nabijanje glasova po anketama (nismo samo mi žrtve toga – to je uobičajena stvar)? Misle li aktivisti ili oni koji su ih eventualno poslali da nabijaju glasove po portalima da ljudi ne vide da se radi o umjetnom nabijanju glasova koji sa stvarnom podrškom u populaciji veze nemaju, odnosno, kakvu korist misle da tako nešto donosi?

Do prije pet minuta sam mislio glasati za X, ali sada kada vidim da Y ima triput više glasova, glasat ću za njih? Zašto? Da li itko tako razmišlja?

Prema svim istraživanjima sociologa i psihologa, odnosno PR mašinerije, čak i famozne TV debate najvažnijih političara na TV mogu promijeniti stav manje od 2% onih koji namjeravaju glasati, čak i ako jedan diskutant samelje onoga drugoga. Prema jednom istraživanju Harvard Business Schoola („Do TV debates sway voters?“), efekt je čak i manji – nisu uspjeli dokazati ikakvu statistički značajnu razliku u podršci nekom kandidatu prije i nakon TV debate. Ako uzmete samog ili samu sebe za „testnu grupu“ (što nije uvijek pametno niti daje relevantne rezultate, da se ne lažemo) vjerojatno ćete i sami uočiti da ste znali za koga ćete glasati i prije bilo kakve debate, pa čak i prije početka izbornih kampanja.

Kakvog onda efekta ima nabijanje glasova na tu i tamo nekoj online anketi, posebno napravljeno ovako nevješto i glupo gdje nakon čitavog dana tavorenja u ispodpostotnim brojkama, odjednom u roku od pola sata podrška naraste na trećinsku ili veću opciji za koju je iz svih ispitivanja javnog mnijenja jasno da ne postoji?

Nikakvog, ako se radi ovako očito i „seljački“, ali postoji način da se organiziranim profesionalnim kampanjama lažne široke popularne podrške ona stvarno i poveća.

U Americi to zovu „astroturfing“, prema plastičnoj (lažnoj) travi koju imaju neki stadioni i koja se zove Astrotuf, nasuprot stvarnoj, izvornoj podršci koja se zove „grassroot suppport“.

Termin dolazi iz 80-tih kada je duhanski div Philip Morris u SAD-u organizirao kampanju slanja pisama protiv regulacije duhanskih proizvoda američkim kongresnicima i senatorima, tobože organsku, iz naroda, a na što je reagirao jedan teksaški senator riječima da oni u Texasu znaju razlikovati „Astroturf od grassroota (prave trave)“. Usprkos tome, duhanska industrija je u SAD-u imala određenog uspjeha u svojoj kontra-kampanji koja je trebala izgledati kao grassroot kampanja „običnih ljudi“, a protiv regulacije duhanskih proizvoda.

Dakle, nabijanje lažnih anketnih glasova ima smisla kada je dio jako profesionalno organizirane lažne kampanje „općenarodne“ podrške. Dapače, Amerikanci već imaju i više tvrtki koje se profesionalno bave organiziranjem stvaranja takvih lažnih podrški i to od internetskih kampanja koje uključuju nabijanje glasova na anketama, komentiranje na društvenim mrežama i na portalima, stvaranje lažnih profila, blogova, YT kanala ljudi koji su plaćeni da zastupaju političke stavove kao obični ljudi, pa sve do organiziranja velikih skupova popunjenih profesionalcima koji glume izvornu, neprofesionalnu podršku „iz naroda“ nekom političaru, stranci, ili ideji.

Primjerice, nedavni protesti tobože „boogaloo boisa“ u SAD protiv karantenskih mjera i nošenja maski koje su TV mreže prenosile kao izvorne, grassroot proteste konzervativaca i desnice (u SAD je nošenje i nenošenje maski postalo ideološko i političko, a ne javnozdravstveno pitanje, usput rečeno) je primjer takve kampanje. Prema istraživanjima javnog mnijenja, naime, 90% svih glasača demokrata i preko 70% svih glasača republikanaca podržava nošenje maski. Iz prizora „spontano“ organiziranih prosvjeda ljudi u havajskim košuljama ispod taktičkih prsluka i „običnih građana“ koji su im se pridružili, učinilo bi se da je podrška karanteni i maskama pola-pola, ako ne i manja u korist nošenju maski.

Međutim, kada se provjere firme i pojedinci registrirani kao vlasnici web-domena vezanih uz podršku ukidanju karantenskih mjera i nenošenju maski, vidi se da se ne radi o „običnim“ građanima već zaposlenicima nekog od famoznih „think tankova“ koji pripadaju konzervativnim i desničarskim udrugama vezanima uz Heritage Foundation i braću (sada samo jednog brata) Koch.

Kod nas tako profesionalno urađenog političkog marketinga nema (uglavnom seljački i zakulisni dogovori po krčmama), pa imamo tu sreću da lažnu podršku lakše uočimo, bilo da se radi o ovakvom smiješnom nabijanju glasova, ili tzv. „parizer-bojni“, kako ih posprdno nazivaju drugi komentatori na portalima – plaćene aktiviste koji kao komentatori na portalima ne postoje sve do predizbornih kampanja, i onda se odjednom aktiviraju.

Komentatorske iskusnjare smjesta ih prepoznaju kao „parizeraše“ (ime je, ako niste shvatili, došlo od tvrdnje da se prodaju stranci „za parizer“, dakle, nije ih baš teško kupiti…), ali i obični čitatelji koji samo prelete komentare pod neki članak i odmah uoče da nekoliko istih nickova vatreno komentira, mahom ekstremno ulizivački do razine gadljivosti, svoga velikog vođu, a pod člancima koji nemaju veze s trenutnom domaćom politikom ih nema uopće, niti ih je uopće bilo prije kampanje.

Dakle, američki efikasni astroturfing protiv parizer-bojne i Ivana i Vilibora koji klikaju na anketni odgovor…
Naše je ipak simpatičnije. I komičnije.