Majmun koji bi nasumično pritiskao tipke na pisaćem stroju beskonačno dugo vremena na kraju bi sasvim slučajno ispisao kompletna Shakespeareova djela, kaže teorem o beskonačnom majmunu. Ovaj nadaleko poznati misaoni eksperiment koristi se da nam pomogne razumjeti načela vjerojatnosti i slučajnosti te kako slučajnost može dovesti do neočekivanih ishoda. Ideja se spominje i u pop kulturi, od "Simpsona" do "Vodiča kroz galaksiju za autostopere" pa i na TikToku. Međutim, nova studija otkriva da bi trebalo nevjerojatno puno vremena, daleko dulje od životnog vijeka našeg svemira, da majmun koji tipka nasumično ispiše Shakespearea. 

Teorem beskonačnog majmuna naime uzima u obzir samo beskonačnu granicu, bilo s beskonačnim brojem majmuna ili beskonačnim razdobljem rada majmuna, no Stephen Woodcock i Jay Falletta, dvojica australskih matematičara s Tehnološkog sveučilišta u Sydneyu (UTS), odlučili su teorem ispitati koristeći ograničenja našeg konačnog svemira.

Varijable i izračuni

Oni su dakle matematički ispitali vjerojatnost da "određeni niz slova upiše konačni broj majmuna unutar konačnog razdoblja u skladu s procjenama životnog vijeka našeg svemira", a rezultate studije "A numerical evaluation of the Finite Monkeys Theorem" (Numerička procjena teorema konačnih majmuna) objavili su u znanstvenom časopisu Franklin Open.

Izračuni su se temeljili na različitim brojevima majmuna, između 1 i 200.000, koliko ih navodno danas ima u cijelom svijetu, ispred tipkovnica s različitim brojem tipki, tipkajući jednim pritiskom na tipku u sekundi gugol godina, odnosno 10¹⁰⁰, na koliko je procijenjeno vrijeme u kojem će svemir proći kroz toplinsku smrt, što bi dakako dovelo i do konačne smrti majmuna koji bi, barem u teoriji, tipkali sve to vrijeme.

Nedostižne brojke

Mijenjajući ove varijable, matematičari su izveli izračune o tome koliko će vremena trebati da se proizvedu različita djela unutar različitih vremenskih okvira, a dobiveni rezultati nisu baš obećavajući. Naime, pokazalo se kako postoji realna šansa, ne veća od otprilike 5 %, da jedna čimpanza tijekom svog života otipka riječ "banane". A vjerojatnost da kompletna populacija čimpanzi u gugol godina reproducira Shakespearova sabrana djela, sastavljena od 884.647 riječi, iznosi 6,4 x 10 ^-7448254, što se može iščitati i kao nula. Zapravo, mogli bismo biti iznimno sretni da do kraja svemira dobijemo tekst dječje knjige "Curious George" koja sadrži oko 1800 riječi. Izračuni australskih matematičara takvoj mogućnosti daju šansu od 6,4 x 10 ^-15043.

"Nije vjerojatno da će, čak i s poboljšanom brzinom tipkanja ili povećanjem populacije čimpanza, rad majmuna ikad postati održiv alat za razvoj netrivijalnih pisanih djela", razmišljaju autori. Ovo otkriće, kažu, smješta teorem među druge zagonetke vjerojatnosti i paradokse kao što su sanktpetersburški koji se tiče beskonačnih nagrada u igri na sreću za koju nitko ne bi platio sudjelovanje, Zenonov koji predlaže da objekt koji pokriva beskonačne dijelove udaljenosti nikad ne može stići na svoje odredište i Ross–Littlewoodov koji sugerira da se vaza može napuniti beskonačnim brojem kuglica.

Nijedan od ovih scenarija ne funkcionira u konačnom stvarnom svijetu; a to je, pokazali su Woodcock i Falletta, također slučaj teorema beskonačnog majmuna. "Moramo zaključiti da je sam Shakespeare nenamjerno dao odgovor na pitanje može li majmunski rad smisleno biti zamjena za ljudski trud kao izvor učenja ili kreativnosti. Da citiramo Hamleta , 3. čin, 3. scena, 87. redak: 'Ne'. "