Nakon što je Dino Patti napustio ekipu Playdeada i udružio se s Chrisom Olsenom, doznali smo za Somerville, iako se ideja u njegovoj glavi rodila godinama ranije. Spominjemo to jer Playdead potpisuje Limbo i Inside, igre koje ne morate voljeti, što je realno i prilično teško zbog ne baš vedre atmosfere, ali riječ je o majstorskim uracima koji su ostavili veliki trag u industriji igara i na kraju, Somerville s njima dijeli dosta toga, no opet, riječ je o potpuno svježem uratku, koji nam nije izlazio iz glave danima nakon što smo ga dovršili.

Somerville je u osnovi priča o obitelji, požrtvovnosti i ljubavi, smještena usred postapokaliptičnih događaja koji su zadesile ljudski rod. Naime, naizgled mirna večer u domu idilične ruralne obitelji prije odlaska na spavanje, pretvara se u jedno od poprišta međuplanetarnog rata s neprijateljskim svemirskim brodovima, kojima je nebo nakrcano, te razaranjem na svakom koraku. Uz nestalo dijete i suprugu, otac ostaje sam sa psom, ali i dobiva nevjerojatnu sposobnost koja će mu pomoći u potrazi, te kasnije i nadogradnju, što je podloga za neke od najzanimljivijih zagonetki u toj igri.

Konkretno, riječ je o manipulaciji terenom, pa je neke izvanzemaljske tvorevine moguće pretvoriti u tekućinu, praktički rastopiti, dok druga sposobnost koju kasnije dobivamo, stvara kruta područja, koja će nam poslužiti za daljnji napredak. Dakako, da sve ne bude prejednostavno i rješivo upiranjem prsta i izgovaranjem "Fus Ro Dah", kako bismo izvršili transformaciju potrebna nam je neka vrsta katalizatora, odnosno izvor energije/svjetla, bez obzira radi li se o otrgnutom visokonaponskom kabelu koji visi sa stupa, uličnoj rasvjeti, ili, pak, simpatičnim izvanzemaljskim crnim lopticama, koje, pak, imaju i svoju skrivenu ulogu, no nećemo baš sve otkriti.

U prvom dijelu igre, izuzev nekoliko situacija, sve će vam biti jasno već na prvi pogled, i jedino o čemu treba razmišljati jest kako točno pozicionirati sve predmete da bismo ostvarili željeni učinak. Kasnije se stvari počinju komplicirati, i kad se malo vratimo unatrag, tijekom igranja smo u nekoliko navrata naletjeli na situacije u kojima smo jurcali po nekoliko ekrana bez ikakva vidljivog napretka i pojma što nam je činiti, jer smo ionako sve logično isprobali, a opet, rješenja su se realizirala sama od sebe, i mogli smo krenuti dalje. Problem nije u konceptu zagonetki, već, kako nam se čini, u izmjenama u samim mehanikama tijekom razvoja.

Naime, primjetno je da Somerville veći dio vremena donosi klasično pomicanje lika zdesna nalijevo (i obratno), i u tim dijelovima sve funkcionira onako kako je zamišljeno, no uvedena je i treća dimenzija, zbog koje se naš očajni otac može kretati u svim smjerovima, ali isključivo tamo gdje su to autori odredili. Igra vam, dakako, ne kaže da se nalazite u jednom takvom području, pa se često događa da samo projurite, a mogli ste, primjerice, krenuti prema gore i završiti na novom terenu, ili, pak, pasti s uzvisine, koja se čini kao dio scenografije, no bili ste piksel dalje no što biste trebali da zakoračite na nju. Takve stvari vidno narušavaju igrivost, i teško se udubiti u priču kad očajnički pritišćemo sve tipke redom, u nadi da postoji tajni izlaz iz situacije u kojoj se nalazimo, a u biti smo krivo pozicionirani.

Sve ostalo, uključujući minimalistički vizualni prikaz, koji je opet, vrlo živ i prepun boja koje razbijaju mračnu atmosferu, priča ispričana bez izgovorenog retka, i kraj koji nije kraj, nego poziv da se vratite nekoliko koraka unatrag i pokušate drugačiji pristup ključnim događajima, nadilazi i daleko razvikanije igre. Uistinu šteta što takve distrakcije uopće postoje te da nisu otklonjene prije puštanja igre na tržište, no i uz njih, Somerville smatramo itekako vrijednim igranja i zabavnim iskustvom koje nam je priuštilo nešto novo i pamtljivo.

Igrano na PC-ju preko PC Game Passa