Ako govorimo o igrama s potpisom Josefa Faresa, njegovo predstavljanje s igrom Brothers: A Tale of Two Sons nemoguće je zaobići. Ova unikatna i neobično emotivna priča jedna je od rijetkih koje smo, odmah nakon završetka, odigrali još jednom iste večeri. Od tada smo pomno pratili daljnje Faresove korake – od osnutka Hazelight Studiosa, preko njihova prvijenca A Way Out, do izvrsnog It Takes Two, koji nas je oduševio. Njihov novi uradak, Split Fiction, bez sumnje je nastao na temeljima potonjeg, što je vidljivo iz sustava kontrola, koje su praktički preslikane, uz dodatak nekih svježih elemenata. Zajedno s izvrsnim konceptom razvoja priče, humorom i posvetama brojnim drugim igrama, ne sumnjamo da će pronaći svoju publiku željnu kvalitetnog kooperativnog iskustva.

Kao i ranije spomenuti It Takes Two, Split Fiction je igra za dva igrača, pri čemu svaki kontrolira svoj lik. Novost je da je ujedno i prva igra ovog developerskog tima koja podržava međuplatformsko povezivanje. Dapače, kao i njihovi raniji projekti, dolazi s mogućnošću zajedničkog igranja među prijateljima, čak i ako drugi igrač ne posjeduje igru – uz napomenu da je za to potreban EA račun, no to je uistinu mala cijena za ovakav besplatan dar. Uz online igranje, podržan je i lokalni multiplayer uz dijeljenje ekrana, što je ujedno i način na koji smo i sami iskusili sve draži ovog odličnog ostvarenja.

Fantazija ili SF? Zašto ne oboje!

Uvod u priču vodi nas u izdavačku kuću u koju pristižu pisci kako bi potpisali ugovore za svoje radove, no ondje ih dočeka kapitalistička pohlepa. Među njima su Mio, mlada spisateljica orijentirana na SF priče, i Zoe, koja se specijalizirala za fantazijsku tematiku. Pod krinkom da će ulaskom u „sfere“ biti spojene na računalo kako bi proživjele svoje uratke u virtualnim svjetovima, igrom slučaja obje završavaju u istoj sferi i ubrzo shvaćaju da tvrtka želi ukrasti sve njihove ideje – i one napisane i one koje su još samo u njihovim mislima – te ih objaviti bez ikakvih potpisanih prava. Nažalost, to ne mogu dokazati dok ne pronađu izlaz iz virtualne stvarnosti, koja pred njih postavlja zaplete koje su same osmislile. Tako će se redati scenariji koji će ih odvesti u svijet robota, letećih vozila i cyber-nindža, ali i oni u kojima će ih napadati divovi, u kojima će bacati vatrene kugle, jahati zmajeve i pokušavati stići do izlaza koji će ih prebaciti u novi svijet.

Baš kao i bračni par pretvoren u lutke u It Takes Two, Mio i Zoe u početku su nepovjerljive, da ne kažemo neprijateljski nastrojene jedna prema drugoj i pokazuju veliku dozu omalovažavanja priča i zapleta druge strane. No s vremenom se raspoloženje mijenja, tim više što jedna bez druge ne mogu i moraju surađivati kako bi se vratile u stvarnost – što je i osnovna vodilja igre. Obje posjeduju isti set osnovnih sposobnosti, poput trčanja, dvostrukog skoka i zaleta, no dodatne se vještine mijenjaju ovisno o scenariju. Tako Mio u nekima dobiva katanu, dok Zoe barata futurističkim bičem kojim može zgrabiti protivnike i predmete te ih baciti kamo treba – primjerice, kako bi razbila prozor kroz koji se Mio može provući.

Kao i u prethodnom naslovu Hazelighta, tijekom nivoa možemo naići na sporedne aktivnosti u kojima naše junakinje odmjeravaju snage u raznim nadmetanjima ili jednostavno uživaju u spuštanju niz vodene tobogane. Ti dijelovi ne donose nikakve nagrade i mogu se preskočiti, ali neki su iznimno zabavni, pa svakako vrijedi izdvojiti nekoliko minuta od glavne priče i opustiti se. Opuštenost igrivosti vidljiva je i u sustavu napretka – ako poginete, igra će vas vratiti na lokaciju gdje se nalazi drugi igrač, što je iznimno korisno u vremenski dužim bitkama protiv bosseva. No ako se ne stignete ponovno pojaviti i oba lika su eliminirana, vraćate se na posljednji checkpoint.

Niti predugo, niti prekratko

Humor, iako prisutan i u It Takes Two, ovdje je zahvaljujući maštovitosti naših spisateljica podignut na novu razinu. Primjerice, u jednoj maštariji Zoe je bila prase koje se moglo rastegnuti – doslovce je između prednjeg i stražnjeg kraja imala oprugu – dok je Mio preuzela ulogu svinje koja, da bi dosegnulo drugu platformu, mora skočiti i pustiti vjetar. Naravno, sporedna aktivnost u toj priči je - valjanje u blatu. U drugom scenariju igrali smo kao hrenovke koje su se valjale po električnom roštilju dok se ne ispeku, zatim uskočile u pecivo i čekale da ih drugi igrač zalije senfom i kečapom.

Uz daleko veći naglasak na akciju i humor u odnosu na It Takes Two, Split Fiction svakako privlači i mlađu publiku. No mi, igrači s podužim stažem, imamo dodatni razlog za uroniti u njegov svijet – igra je prepuna „posveta drugim igrama. Već u prvim minutama skakali smo s tornja u sijeno poput junaka Assassin's Creeda – dapače, Zoe je to čak i nazvala „leap of faith“ – sukobili se s robotom koji neodoljivo podsjeća na Big Daddyja iz BioShocka, te se našli unutar pješčanog sata, što nam je scenografijom prizvalo u sjećanje posljednje nastavke serijala Prince of Persia.

Premda It Takes Two na sva usta hvalimo, moramo priznati da nam se činila mrvicu predugom – ne zbog igrivosti, već zbog priče, koja je nekoliko sati prije završetka već bila spremna za kraj, ali je nastavila umjetno trajati. Izgleda da su toga bili svjesni i sami autori, pa je Split Fiction od početka do kraja napet i završava točno onda kada treba. No do završetka ćete se nauživati svega i svačega i prilično smo sigurni da ćete igru poželjeti ponovno zaigrati. Od zamjerki nemamo što posebno izdvojiti, osim rijetkih bugova u vidu nespretnih doskoka, propadanja kroz teren ili zaglavljivanja – iste boljke pratile su i prethodnika. Kao dio naslijeđa ostao je i povremeno nepregledan pogled na akciju tijekom borbi protiv većih bosseva, no sve to ne može pokvariti ukupan dojam.

Split Fiction od početka do kraja vrijedan je svake minute slobodnog vremena i preporučujemo ga zaigrati lokalno u dobrom društvu, ili, ako to nije moguće, online s prijateljem – uz obaveznu glasovnu komunikaciju. Uistinu unikatno iskustvo koje će nam dugo ostati u sjećanju. Preporuka!