Marketinška kampanja prije izlaska Avoweda nam je, uz jasan naglasak na akciju i istraživanje u gotovo svim promotivnim video zapisima, dala prilično jasnu predodžbu o tome što od novog projekta Obsidian Entertainmenta možemo očekivati. Daleko od toga da su developeri, poznati po inovativnim RPG-ovima poput The Outer Worldsa, a posebno Pillars of Eternity, svoj novi uradak upropastili, no primjetno je kako je igrivost Avoweda školski odrađena bez ikakvih inovativnih dodataka. Štoviše, na neki način djeluje i zastarjelo, ne zato što su neke stvari loše napravljene, već zato što su igrači razmaženi odličnim RPG-ovima Baldur's Gate 3 i svježim Kingdom Come: Deliverance II, koji su ljestvicu kvalitete ovog žanra podigli iznimno visoko. S druge strane, oni koji priželjkuju jednostavnije elemente od onih u spomenutim kraljevima žanra mogli bi se uz Avowed poprilično zabaviti.

Priča nas vodi u Eoru, fantazijski svijet kojim smo krstarili u izometrijskom Pillars of Eternity. Kao vjerni sluga carstva Aedyr, dobivamo zadatak istražiti divlji svijet Living Landsa, u kojem se pojavila Dreamscourge, svojevrsna gljivična kuga koja se kod zaraženih manifestira svojevrsnim transom ili, bolje rečeno, ludilom. Da stvar bude bolja (ili gora), prilikom rođenja naš je junak obilježen od strane nekog božanstva, no tek pojavom kuge počinje mu se javljati misteriozni glas koji će ga voditi prema otkrivanju identiteta njegova pokrovitelja i prave uloge u svijetu, zajedno s njegovom pozadinskom pričom i brojnim detaljima iz prijašnjeg života, što će igračima objasniti zašto je baš on posvećen.

Umjesto jednog ogromnog otvorenog svijeta kakvi u posljednje vrijeme prevladavaju, Avowed je rascjepkan na manje zone, obično s nekakvim gradićem kao centralnim mjestom, no daleko od toga da je linearan. Doduše, želite li slijediti isključivo glavnu priču, nitko vam ne brani, no čak i oni koji se na to odluče brzo će uvidjeti da to baš i nije najpametnije rješenje. Jedan od razloga jest taj što su se dizajneri potrudili uvrstiti masu zanimljivih zadataka koji su sve samo ne generički, kao i nevjerojatne krajolike napučene špiljama, tajnim područjima, jezerima, ravnicama i gorama na koje ćemo se verati do skrivenog blaga ili jednostavno tražiti neki lakši put do cilja. Drugi, i mnogo važniji razlog, jest nadogradnja opreme, što je nužno za napredak.

Akcija u prvom planu

Naime, težina svakog izazova jasno je naznačena, i ukoliko vaša kombinacija opreme ne ispunjava zahtjeve, u borbama ćete nanositi umanjenu štetu i primati daleko veću od uobičajene, što svakako valja izbjegavati. U takvim slučajevima vaši suputnici će vas učestalo upozoravati da nemate prikladnu opremu, što je iznimno iritantno, i ako već ne zbog povećane težine u sukobima, potrudit ćete se što prije nadograditi sve što treba samo da biste ih ušutkali. Nažalost, to sa sobom povlači i popriličnu dozu grindanja materijala, pa ćete se od opreme koju nadogradite teško rastajati, bez obzira na to što nova koju nađete možda bolje odgovara vašem stilu igranja, no u izvornom stanju jednostavno je preslaba.

Zanimljivo je kako u svakom trenutku možete koristiti dva seta oružja, čime susreti s protivnicima djeluju vrlo živo. Primjerice, bitku možete otvoriti hicem iz kubure ili odapinjanjem strijele, pa se prebaciti na mač i štit ili ga upariti s knjigom magija, ukoliko smatrate da je takva kombinacija bolja. Igra vas ni u jednom trenutku neće prisiliti da koristite nešto što ne želite ili vam ne leži, već je sve stvar osobne procjene i željenog načina igranja, a tome u prilog ide i činjenica da je tri razvojna stabla moguće kombinirati. Na raspolaganju su nam rendžer, ratnik i čarobnjak, pa ako i većinu igre želite igrati kao ratnik, nitko vam ne brani da uložite par bodova u druge grane, ovisno o sposobnostima koje otključavaju, i time dobijete svestranijeg borca.

Nažalost, moramo primijetiti da borba vremenom postaje repetitivna i na neki način rutina. Protivnike, koliko god izgledom različiti bili, možemo podijeliti na svega par klasa i, kada shvatite kako kojoj pristupiti, sve više ćete imati osjećaj da pred sobom imate kakvu čistokrvnu akciju, a ne RPG. Istina, tek oko polovice igre, kada otključate naprednije sposobnosti i naučite njima baratati. Dobra je vijest da je za dovršavanje igre potrebno nekih pedesetak sati, pa taj trenutak zamora neće nastupiti tako skoro, no loše je to što bi vam završnica mogla biti više naporna nego uzbudljiva, barem što se tiče borbe.

Spomenimo i čudnu mehaniku prikradanja, koja ne djeluje baš najbolje. Činjenica jest da napad iz sjene nanosi veliku količinu štete, u nekim slučajevima čak i trenutnu eliminaciju nesretnika, no ujedno, iako nema šanse da su vas vidjeli ili čuli, alarmira sve protivnike u okruženju, koji će točno znati gdje se nalazite, i tada kreće klasično šamaranje.

Zločin i izostanak kazne

Kad malo bolje razmislimo, mnogi elementi djeluju površno i nedovršeno. Primjerice, u svakom trenutku sa sobom možemo voditi dva suputnika. Prvi koji će nam se priključiti jest Kai, klasičan borac koji će privlačiti pažnju neprijatelja, Giatta će nam vidati rane, Yatzli je čarobnica, dok je Marius strijelac. Svaki od njih ima neku sposobnost, no u određenom trenutku, kada i sami otključamo kakvu specijalnost, neki od njih postaju relativno beskorisni i za njih neće biti mjesta u misijama. Nadalje, svi oni djeluju kao stari znanci, bez nekih trzavica na kakve smo navikli u igrama ovog tipa i drame nakon što netrpeljivost između njih dosegne kritičnu točku. U Avowedu toga jednostavno nema, što je pomalo čudno, no ne toliko kao svijet bez duše.

Na stranu sva vizualna izvrsnost, jer igra grafički izgleda više nego impresivno i često smo zastali samo da bismo se divili ljepotama krajolika, bez obzira na to radilo se o utvrdi na kakvoj planini ili vodopadu usred šume. Problem su pokretači radnje, odnosno njihova neaktivnost. Ukoliko nisu važni za dio igre u kojem se nalazite, NPC-ji lutaju gradovima i cestama kao da uopće ne postojite, a njihova pasivnost seže do te mjere da će mirno promatrati kako im u vlastitoj kući prekapate po stvarima i uzimate što god želite ili otimate hranu pred nosom, premda skapavaju od gladi – posljedica jednostavno nema. Probajte tako nešto napraviti u Kingdom Come: Deliverance II, vjerujte na riječ, nećete se dobro provesti.

Premda Avowed općenito nije loš, kao da mu nedostaju one sitnice zbog kojih bismo jedva čekali nastaviti naše avanture u ovom fantazijskom svijetu. Ponovno naglašavamo, manje zahtjevnim igračima vjerojatno će se svidjeti, no potencijal Obsidiana nam je dobro poznat, a ovaj RPG nažalost nije u rangu njihovih prijašnjih uradaka.

Igrano na PC-ju (PC Game Pass)