U četrdeset i pet godina, a koliko je proteklo od izlaska Osmog putnika do danas, holivudski Inženjeri naštancali su puno previše filmova o vanzemaljcima kiselkaste krvi kojih se teško otarasiti.

Drugim riječima, umjesto da su mudro stali odmah nakon Cameronovih Aliensa ili, eventualno, Fincherovog ljubavnog pisma nihilizmu, radišni holivudski Inženjeri hrabro su nastavili sa svojim bogohulnim eksperimentima, ne zazirući pritom kako od čistog treša (Alien: Uskrsnuće), tako ni od petparačke ontologije (Prometej) koju nitko nije tražio.

Međutim, koliko god pojedine nastavke Scottove franšize bilo moguće nadugo i naširoko kritizirati, svaki od njih gledateljima je ipak bio u stanju priuštiti kakvu-takvu novinu u odnosu na izvornik. Točnije, svaki izuzev onog sveukupno sedmog (ili devetog, ovisno kako računate), a koji je ovih dana konačno izronio iz klaustrofobične tame kino dvorana.

Naime, osim što će biti sedmi, Alien: Romulus urugvajskog redatelja Fede Álvareza ujedno će također biti i prvi koji neće uspjeti ponuditi ništa doli visoke produkcijske vrijednosti.

Zaustavite nas ako vam ovo zvuči nekako poznato: nadobudna skupina mladih silom prilika zatekla se na izoliranoj lokaciji na kojoj će morati poraziti neočekivanu prijetnju, a ne bi li izvukli živu glavu.

Ako ste odgovorili potvrdno (a vjerujemo da jeste), zacijelo ste u životu pogledali makar jedan od malog milijuna hororaca B kategorije. Ili možda Ne diši (Don't Breathe), Álvarezovo čedo iz 2016. godine. Ili, zašto ne, baš Alien: Romulus.

Film u kojem će se Rain (Cailee Spaeny), frajerčić Tyler (Archie Renaux), antipatični Bjorn (Spike Fearn), skorašnja majka Kay (Isabela Merced) i tech-kulerica Navarro (Aileen Wu), praćeni polufunkcionalnim androidom Andyjem (David Jonsson), zaputiti na The Renaissance. Naizgled napuštenu Weyland-Yutanijevu svemirsku postaju, a na kojoj će, narafski, osim krio-komora (MacGuffina pomoću kojeg planiraju zbrisati sa svoje šugave rudarske kolonije), također zateći i Gigerove ikonične beštijice...

E sad, iako Alien: Romulus, složit ćete se, nesumnjivo krasi jedna posve generična premisa, Álvarezu kao jednom od koscenarista (uz Roda Sayaguesa) ovakvu odluku samu po sebi ipak ne bi valjalo zamjeriti.

Prije svega zato što je Alien: Romulus očito zamišljen kao veliki povratak korijenima, a potom i stoga što bi se na ovako skromnim narativnim temeljima svakako dalo izgraditi jedan pristojan interquel koji bi istovremeno i njegovao tekovine franšize i posjedovao vlastiti identitet.

Nažalost, umjesto da snimi išta slično, radeći na Alien: Romulusu nesretni urugvajski redatelj toliko će fejshagerovski halapljivo posegnuti u prošlost da će u konačnici zapravo snimiti filmski ekvivalent best of albuma.

*Nastavak teksta sadrži blage spoilere*

Sve te velike i male načine na koje će Álvarez pastiširati prethodnike nemoguće je taksativno pobrojati. I ne mislimo pritom na poplavu citata („Get away from her you... bitch!”), rekreacije pojedinih kadrova (npr. ksenomorfa koji balavi tik uz Rain) ili to što je Rain neadekvatna zamjena za Ripley, već prvenstveno na frapantno mažnjavanje čitavih motiva.

Od androida koji bi se iz saveznika mogao prometnuti u protivnika, preko opresivne rudarske kolonije koja neodoljivo podsjeća na onu kažnjeničku iz Aliena 3 ili akcijskog set-piecea s dizalom, pa sve do stanovitog hibrida kojeg će wannabe Ripley u četvrtom činu, pogađate, lansirati u svemir.

A da i ne spominjemo kako se Álvarez ujedno neće sustezati ni kada je posrijedi intervencija u radnju izvornika (jeste li znali da Ripley 1979. zapravo nije porazila ksenomorfa?), odnosno „uskrsavanje” jadnog Iana Holma. Glumca koji je definitivno zaslužio bolju posmrtnu sudbu od toga da ga neki drugorazredni "auteur" otužnom kombinacijom animatrona, CGI-ja, AI-ja i glasa Daniela Bettsa prometne u najjezovitiju pojavu u čitavome filmu, a sve ne bi li potaknuo još jednu provalu nostalgije.

Kamo sreće, avaj, da je Alien: Romulus, kad već nije originalan, u konačnici uspio ispasti barem iznadprosječnim žanrovskim uratkom – ali nije. Naime, iako već ćutimo da se nemali broj čitatelja s ovime nikako neće složiti, mi se čitavo vrijeme nikako nismo uspijevali othrvati dojmu da film ne briljira čak ni unutar jednog takvog podosta suženog polja očekivanja.

Kao prvo, već i stoga što sami ksenomorfi više ne posjeduju onakav shock value kakav su posjedovali prije pola stoljeća. Dapače, nisu ga posjedovali već 1986. (ergo, Cameronova odluka da snimi akcijski nastavak), a ne posjeduju ga danas.

Potom i stoga što su karakterizacije likova (izuzev Andyja) toliko ništavne (nagradno pitanje: Kako biste opisali Kay?) da je spomenutima teško čak i zapamtiti imena prije no što krenu skvikavati, a kamoli se emocionalno povezati. Tim više što se glumci koji ih tumače (opet, izuzev Jonssona) valjda zbirno ne mogu podičiti karizmom jedne Sigourney Weaver, Lancea Henriksona (Bishop), Paula Reisera (Burke) ili već spomenutog Holma (Ash).

Konačno, da Álvarez naprosto nije redatelj kalibra jednog Scotta (kad hoće) ili Camerona (također, kad hoće) vidljivo je već i iz toga kakvu tantalovsku muku muči s napetošću kao jednim od glavnih sastojaka svakog poštenog hororca. Ne toliko s njezinom izgradnjom (pa makar se pretežito oslanjao na miks kratkih kadrova, jump scareova, deračine, glazbe i neočekivanih zvukova), koliko s time kad bi valjalo „pritisnuti kočnicu”.

Vidite, jednom kad tamo negdje na polovici filma iz prve „prešalta” u petu, Álvareza se neće zaustavljati praktički sve do odjavne špice, pritom smetnuvši s uma jednu vrijednu lekciju koju je komotno mogao naučiti gledajući Osmog putnika. Drugim riječima, to da horor funkcionira na principu kreni-stani, odnosno da je tenziju ipak nužno mjestimično spuštati, a ne bi li se izbjeglo da gledateljeva amigdala posve ogugla na upravo one podražaje koji bi ju trebali zastrašiti.

Nije, da se slučajno krivo ne shvatimo, Alien: Romulus nekakav posve negledljiv film od kojeg će vam oči iscuriti kao onom isuviše znatiželjnom nacistu u Otimačima izgubljenog kovčega.

Upravo suprotno – zahvaljujući trudu uloženom u rekreiranje estetike tzv. kazetnog futurizma, okretanju praktičnim efektima i majstorijama direktora fotografije Gala Olivaresa, Alien: Romulus jedan je od vizualno dojmljivijih filmova koje ćemo imati prilike pogledati ove godine. Štoviše, lako moguće ujedno čak i najbolji izdanak franšize izašao ovog stoljeća, premda to, s obzirom na konkurenciju, baš i ne govori mnogo.

Međutim, isplati li se isključivo zbog nikad khm... ljepših ksenomorfa i od njih u Alien: Romulusu daleko zastupljenijih licegrlitelja odvojiti vrijeme i potegnuti do kina? Ako se ne ubrajate bilo među one istinske fanatike koji spavaju s plišanim ksenomorfom, bilo među one izrazito dobronamjerne gledatelje koji su spremni oprostiti čak i proračunatu reciklažu, bojimo se da ne.

Sačekajte. Doći će nesretnik na već neki od sijaset streaming servisa prije ili kasnije...