Osim za ciljana opažanja na precizno odabranim nebeskim koordinatama, teleskope ponekad koristimo za sustavna pretraživanja neba. Otprilike, kao da umjesto bacanja udice na poznatu lokaciju bacamo veliku mrežu na nepoznato područje pa što bude, bude. Jedno takvo pretraživanje neba, poznato pod nazivom POSS (Palomar Observatory Sky Survey), rađeno je od 1949. do 1958. godine, tada najboljim teleskopom. Snimljeno je oko 2000 fotografskih ploča koje još i danas predstavljaju vrijedan izvor podataka.

Na jednoj od POSS-ploča, snimljenoj 10. srpnja 1952. godine, vide se tri bliska objekta magnitude 15 koja su na drugoj ploči, snimljenoj 56 minuta kasnije, naprosto – iščezla. Netragom nestala. Nema ih ni na jednoj kasnije snimljenoj slici. E sad, znamo da zvijezde nisu vječne, da mogu gubiti sjaj. Supernove zabljesnu pa izblijede, ali ne tako brzo. Poznate su i druge tranzijentne pojave u astronomiji, ali se ovako nagla istodobna promjena sjaja triju objekata ne uklapa ni u jedan poznati scenarij.

Potraga za nestalim objektima i dalje traje

Može se najprije pretpostaviti da spomenuti objekti nisu doslovno nestali nego im se sjaj smanjio ispod osjetljivosti teleskopa Palomar, što je bila magnituda 21, pa se zato na drugoj slici nisu više vidjeli. S današnjim se teleskopima mogu opaziti objekti puno manjeg sjaja pa vrijedi provjeriti. Grupa astronoma je u travnju ove godine, moćnim teleskopom GranTeCan smještenim na Kanarima, snimila lokaciju nestalih objekata do magnitude 25,5. Nisu našli ništa.

Što je to onda bilo?

Jedna pragmatična pretpostavka bila bi ova: na prvoj od dvije slike koje je Palomar snimio 10. srpnja 1952. godine uopće nisu tri kozmička objekta nego neka nesavršenost na emulziji fotografske ploče. Ili, s obzirom na doba kad se provodilo mnogo pokusnih nuklearnih eksplozija, možda je u pitanju zalutala radioaktivna čestica koja je ostavila takav trag na ploči.

Da bi to provjerili, spomenuti istraživači analizirali su raspodjelu svjetlosti po pikselima, na prvoj Palomarovoj slici, i utvrdili da nema nepravilnosti koje bi ukazivale na pogreške na ploči ili na radioaktivni izvor. Oblik raspodjele za sve tri mrlje odgovara točkastom svjetlosnom izvoru. Kao da su stvarno zvijezde. Samo što zvijezde tako naglo ne nestaju.

Osim toga, zašto bi istodobno nestale tri različite zvijezde? Razumnije je pretpostaviti da se radi o samo jednom objektu kojeg vidimo trostruko. Mogao je neki bljesak, nagla promjena sjaja jednog objekta, proći kroz područje lokalno ekstremne gravitacijske zakrivljenosti. Pa bi uz učinak gravitacijske leće mogla nastati trostruka slika. Kad bismo uz sliku sjaja imali snimljen i pripadajući spektar tu bi pretpostavku lako provjerili. Ali, nemamo. Možemo samo nagađati o gravitacijskoj leći. Problem je u tome što bi uzročnik lokalne gravitacijske zakrivljenosti, recimo putujuća crna rupa, morao preletjeti ispred izvora baš u trenutku bljeska što je sve skupa vrlo nevjerojatan događaj.

Ako nije u pitanju učinak gravitacijske leće nego su stvarno tri izvora svjetlosti koja su se istodobno ugasila onda pak imamo sljedeći problem. Uzročno-posljedična povezanost (što je fizičarima nepovredivo, bez nje bi se srušilo cijelo zdanje fizike) povlači da su ti izvori međusobno udaljeni najviše 50 svjetlosnih minuta, što odgovara 6 astronomskih jedinica. Astronomska jedinica je srednja udaljenost Zemlje od Sunca. Šest astronomskih jedinica je, otprilike, udaljenost od Sunca do Jupitera. Nadalje, ako su izvori udaljeni 6 astronomskih jedinica, a na slici su udaljeni 10 kutnih sekundi onda su od Zemlje udaljeni svega dvije svjetlosne godine. A nešto što nam je udaljeno dvije svjetlosne godine ili manje je zapravo unutar Sunčevog sustava, ako pod Sunčevim sustavom smatramo sve objekte koju su gravitacijski vezani za Sunce. I što sad, ako nije u pitanju učinak gravitacijske leće nego tri odvojena izvora onda su oni unutar sunčevog sustava pa, naravno, nisu zvijezde.

Samo kažem

I za kraj, jedna provokativna spekulacija. Danas imamo lasere koji dosežu snagu petavata (1 PW = 10¹⁵ W). Doduše, to je vrlo kratkotrajno, ali zamislimo da ostvarimo dugotrajniju emisiju snage petavata pa onda ne samo to nego da snagu uspijemo podići još sto tisuća puta, dakle da ostvarimo 10²⁰ W. To je milijuntinka snage Sunca. Emisija takvog izvora, nekog hipotetskog pogona svemirskog broda, bila bi s udaljenosti od dvije svjetlosne godine vidljiva kao točkasti izvor magnitude 15. Eto, samo kažem.

Dario Hrupec docent je na Odjelu za fiziku Sveučilišta u Osijeku. Bavi se visokoenergijskom gama-astronomijom. Član je međunarodnih kolaboracija MAGIC i CTA. Autor je niza srednjoškolskih udžbenika iz fizike i tri znanstveno-popularizacijske knjige: "Protiv nadnaravnoga", "Ažurirani svemir" i "Razumljivi svijet".