Ljude – priznavali to sebi i drugima ili ne – uvijek zanima vlastito zdravlje. Interes za zdravim življenjem, navikama i prehranom oslikava se u frekventnoj nazočnosti i traženosti tih tema u svim suvremenim medijima – od novinskih i televizijskih, do web-portala putem kojih se svi rado informiramo o tome kako medicinska istraživanja ukazuju na stvari koje trebamo ili ne trebamo, smijemo ili ne smijemo činiti kako bismo bili zdraviji i živjeli duže i kvalitetnije.

Nepokretni kraljevi monitora i kilograma

Ako se svi ti šaroliki tekstovi pokušaju sažeti i u njima pronaći zajednički nazivnici, jedna se stvar lako zamjećuje: iz većine se iščitava kako je za naše zdravlje ključna tek nekolicina temeljnih stvari – dobra genetika, zdrava prehrana i redovita tjelesna aktivnost, posebice u ovo doba kada se sve više vremena provodi sjedeći pred računalom, TV-om ili mobitelom.

Tu se obično kroz tekstove o zdravlju provlače i nostalgična prisjećanja nas staraca koji smo djetinjstva provodili pješačeći do škole 15 km po snijegu i zimi i ljeti (u oba smjera uzbrdo!), a izvan škole – više gladni nego siti – skakali bosonogi po dvorištima i livadama, penjali se po drveću i igrali trule kobile, gumi-gumi i fuzguza, za razliku od ove današnje djece i mladih koji sve više postaju neokrunjeni kraljevi monitora, ekrana i suvišnih kilograma.

Tehnologija zaista jeste u naše živote donijela brojne prednosti i poboljšanja, ali nije loše prisjetiti se da su naši zglobovi i mišići stvoreni za kretanje, a ne za sjedenje i ležanje: redovita tjelesna aktivnost nije samo stvar dobrog zdravlja, već i evolucijskog opstanka.

Naši su preci preživljavali tako što su trčali, lovili, skupljali, i sve to dok su istovremeno koristili svoje tijelo u svim njegovim kapacitetima. Danas, dok smo uvaljeni u udobnim foteljama, u eri pametnih telefona, tableta i računala, naša tijela sve češće podsjećaju na umjetnička djela: nepomične skulpture. A ta nepomičnost uzrokuje čitav niz problema – od prekomjerne težine (i svih njenih estetskih, socioloških i zdravstvenih posljedica) do lošeg držanja (koje također nije bez posljedica). No, od svega najviše gubimo onu unutrašnju, vitalnu energiju koju crpimo iz redovitog kretanja.

Žvakanje kao ključni dio cjelokupne fiziologije

Ali to nije sve, tu priča ne završava! Dok smo svi zabrinuti (ili nas baš briga!) za naše bicepse, trbušnjake, gluteuse i pektoralise, jedna važna skupina naših mišića tiho pati u sjeni brzih zalogaja, izmiksanih obroka, mekanih peciva i multivitaminskih smoothieja: mišići za žvakanje!

Baš kao što naše noge evolucijski žude za trčanjem (ili barem žustrim hodanjem… ili barem laganom šetnjom), tako naše čeljusti čeznu za dobrim, starinskim, old-fashioned žvakanjem. U tehnološkom dobu u kojem je sve brzo – od fast fooda do fast Interneta – jedemo hranu koja je previše omekšana i prerađena, pa ne zahtijeva puno žvakanja. A tamo gdje je hrana mekana, unaprijed narezana i „lako probavljiva“, naši žvačni mišići postaju lijeni poput tinejdžera na ljetnim praznicima; naši zubi i čeljusti naslijeđeni od predaka koji su morali stvarno raditi za svoj obrok, danas postaju posve zapostavljeni.

Žvakanje nije samo mehanički proces; ono je ključan dio probave koji potiče lučenje sline koja štiti zube od karijesa i pomaže u probavljanju hrane. Zbog premalo žvakanja i konzumacije meke hrane, sve češće se susrećemo s problemima poput malokluzije (nepravilnog zagriza) ili slabije razvijenih čeljusti. Vjerojatno najvažnije od svega je to što pravilno žvakanje pomaže u razvoju i jačanju dječjih zuba i čeljusti, što kasnije utječe na cijelu strukturu i građu lica, a posljedično tome na disanje i razvoj govora.

Sve navedeno je posebice važno baš u dječjoj dobi jer se mlade dječje čeljusti ponašaju poput plastelina: oblikuju se svakim zalogajem. Nedovoljno žvakanja može dovesti do nedovoljno razvijenih čeljusti, što može rezultirati zbijenošću zuba, problemima s disanjem, pa čak i utjecati na držanje cijelog tijela. Da, tko bi rekao da ono što se događa u ustima može utjecati na cijelo tijelo?

Nasuprot tome, pravilno žvakanje pozitivno utječe na razvoj dječjih zuba i čeljusti, poboljšava probavu (da, i to!), pa čak može i pomoći u smanjenju stresa. A tko ne bi volio uz svaki obrok dobiti i gratis prirodni antistres tretman?

Od sisanja palca do gluhoće

Kod djeteta starijeg od dvije godine nekoliko navika i simptoma ukazuju na potencijalno nepravilan razvoj anatomskih i funkcionalnih dijelova usta i čeljusti (nepravilan oralni razvoj i funkciju):

- stalno sisanje palca ili donje usne (ili nakon šestog mjeseca života i dalje koristi dudu);
- disanje otvorenih usta umjesto na nos;
- učestalo i pojačano slinjenje;
- ponavljajuće, učestale infekcije uha;
- problemi s govorom;
- izbirljivost u hrani.

Ako vam se čini kako bilo što od navedenog baš i ne predstavlja razlog za zabrinutost, niste usamljeni u tom stavu. Jer, disanje na usta ili sisanje palca je baš slatko i simpatično kod tih dvogodišnjih beba, a slinjenje je ionako samo znak nicanja zubića, zar ne? Pa… jeste ponekad... ali ne uvijek.

Kombinacija mekane hrane i prekomjerne upotrebe dude kod mnoge djece dovodi do nerazvijenosti ili nepravilnosti u razvoju čeljusnih mišića i kostiju. Kao posljedica toga, smanjen tonus čeljusnih mišića uzrokuje da djetetove usne teško ostaju spojene, pa dijete može razviti obrasce disanja na usta. A djeca koja dišu na usta imaju mnogo veću vjerojatnost da će imati problema sa slinjenjem, kao i poteškoće s jedenjem tvrđe ili gušće hrane.

Povrh toga, zbog otvorenih usta i izmijenjene prirodne anatomske komunikacije usne šupljine sa srednjim uhom (Eustahijeva cijev, sjećate se?), takva djeca mogu imati problema sa slušnim opažanjem nekih frekvencija ljudskog glasa, što je korak do pojave nepravilnosti u razvoju djetetovog govora. Također imaju veću vjerojatnost da će još u ranoj dječjoj dobi početi hrkati i imati poremećaje spavanja. Sve se to može dogoditi kada čeljusni mišićni tonus nije optimalan.

Oralne prekretnice

Osim toga, drenaža (prirodni proces čišćenja) srednjeg uha i sinusa oslanja se na pravilne pokrete mišića za žvakanje i gutanje, a djeca koja sisaju dude često imati obrasce gutanja obrnute od normalnih (pojava poznata kao nezreli obrazac gutanja, a normalna je samo do dobi od otprilike 6 mjeseci). Stoga pojačano slinjenje i nemogućnost usmjeravanja sline putem normalnih obrazaca gutanja mogu biti znak da postoji problem koji zahtijeva medicinsku pozornost.

Prvenstveno, neki od navedenih problema mogu dugoročno gledano biti znak da dijete ne postiže ključne točke (tzv. prekretnice) svojeg oralnog razvoja.

Ček', samo malo… „oralne razvojne prekretnice“? Nikad čuli za njih?

Tko god je roditelj, svjestan je postojanja tjelesnih i neurorazvojnih prekretnica koje bi njegovo dijete tijekom svojeg rasta i razvoja trebalo u određenoj životnoj dobi dosegnuti: svim roditeljima je poznato u kojoj dobi se od djeteta očekuje samostalno sjedenje, puzanje, hodanje, prve izgovorene riječi... Vjerojatno su čak i iz iskustva zajedničkih neprospavanih noći itekako svjesni djetetovih razvojnih prekretnica ritma spavanja i svih teorija koje okružuju to područje zdravog dječjeg napretka. Međutim, činjenica je i da mnogi roditelji uopće nisu svjesni postojanja oralnih prekretnica koje bi njihovo dijete trebalo dosegnuti u ključnim razdobljima razvoja. Zapravo, taj cijeli dio djetetovog razvoja je vrlo često zanemaren unatoč sve brojnijim spoznajama i raširenijoj svijesti o značaju oralnog razvoja za zdrav rast i razvoj cijelog organizma.

Dakle, što su dječje oralne razvojne prekretnice?

1. Sisanje je prvi bitan pokret koji oblikuje čeljust i potiče ju na rast i razvoj. Dojenje je prirodan način stimuliranja, aktiviranja i koordinacije svih mišića donje trećine lica, područja našeg tijela vrlo važnog za cjelokupni zdrav razvoj.
2. Žvakanje je sljedeća prekretnica koju treba aktivirati; ono će biti spremno za stimulaciju od 4-5 mjeseca nadalje. Igračke za žvakanje savršena su stimulacija za ovu dobnu skupinu prije nego što se sa 6 mjeseci počnu davati kruti obroci.
3. Nicanje zubi određenim pravilnim redoslijedom od otprilike 6. mjeseca nadalje. Neka djeca su u tome malo sporija, neka malo brža, pa treba biti fleksibilan i strpljiv s iščekivanjem te oralne prekretnice.
4. Obrazac zrelog gutanja bi se trebao potpuno razviti do 9-12 mjeseci. Zrelo gutanje osigurava da se sva hrana i slina mogu kontrolirano usmjeriti u jednjak, a ne gurati naprijed. Pomicanje jezika prema naprijed, poznato kao 'refleks istiskivanja', trebalo bi nestati do 10. mjeseca, dopuštajući pojavu zrelog obrasca gutanja.
5. Pijenje iz čaše (može i s malo prolijevanja, nećemo cjepidlačiti) bi se trebalo savladati ​​do dobi od 12 mjeseci. Odvikavanje od bočice je najbolje provesti u dobi od 12-15 mjeseci, a djeca bi trebala početi piti iz čaša s udubljenim poklopcem ili otvorenih čaša ili pomoću slamčica.
6. Žvakanje zatvorenih usta do dobi od 2 godine. Čeljust, usne, obrazi i jezik su tada dovoljno razvijeni da se pomiču neovisno jedni o drugima, pa bi dijete trebalo biti u stanju većinu hrane jesti u komadima veličine zalogaja i žvakati zatvorenih usta.

Malokluzija, loš san, hrkanje i ADHD

Sve ovo se čini razumljivo i samo po sebi, ali baš ta njihova razumljivost i očiglednost u sebi krije opasnost da se lako zanemari te važne čimbenike pravilnog oralnog razvoja djeteta. Trogodišnje dijete ne vadi dudu iz usta, osim kada pije vodu i jede polutekuće kašice iz bočice – naravno, na dudu? Pa što, baš je to simpatično! Tek je u jasličkoj skupini, a već diše otvorenih usta, frflja dok govori i gromoglasno hrče u snu? Pa i otac mu hrče i drži gubicu otvorenu k'o riba na suhom… to im je u obitelji, svi su taki na ćaćinoj mu strani!  

I zaista, većina ljudi nije svjesna da neki od navedenih znakova oralne nerazvijenosti vrlo često mogu dovesti do mnogo većih zdravstvenih problema, kao što su poremećaji spavanja i problemi u ponašanju. Dijete bi se ujutro trebalo buditi sretno i puno energije. Ako nije, to može biti znak da ne spava dovoljno duboko i mirno, što je nerijetka posljedica disanja na usta tijekom sna. Nikada ne podcjenjujte važnost noćnog disanja na nos! Disanje na nos tijekom spavanja iznimno je važno za dobru oksigenaciju mozga. Bez dobrog sna, djeca mogu biti umorna i bez energije, a povrh svega - unatoč kroničnom umoru - pokazivati ​​znakove poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (ADHD).

Dobro je dokumentirana povezanost disanja na usta s brojnim drugim medicinskim stanjima i poremećajima kao što su abnormalni anatomski i funkcionalni razvoj orofacijalne regije (područja lica i čeljusti), suhoća usta, nepravilnosti položaja i uzajamnog odnosa zuba (nepravilan zagriz, malokluzija), abnormalnosti žvakanja, zubni karijes, parodontna bolest, loš zadah, začepljenost i učestale infekcije sinusa i problemi s ušima – od čestih bolnih upala, pa sve do trajnog oštećenja sluha.

Navike poput sisanja dude-varalice ili dugotrajnog korištenja bočice s dudom mogu stvoriti pogrešan obrazac gutanja, drugačiji od načina na koji bi dijete trebalo gutati. Takav manje učinkovit način gutanja znači da mišići lica, pa čak i oni ispod vrata, moraju više raditi i opterećivati se. Među njima se nalaze i mišići koji su bitni za pravilno otvaranje ušnih cijevi (Eustahijeve cijevi); ako to ne rade dobro i ne mogu učinkovito drenirati srednje uho, dolazi do ponavljajućih (recidivirajućih i rekurirajućih) infekcija uha. Povrh toga, pravilno žvakanje je odgovorno za aktiviranje proizvodnje sline, koja je prirodan način čišćenja usne šupljine, a time i ključna prevencija razvoja zubnih plakova i oralnih mikroorganizama općenito. Dakle, smanjena učinkovitost žvakanja negativno utječe na proizvodnju sline i dovodi do karijesa.

"Outsourcing" žvakanja

Procjenjuje se da oko 80% današnje djece ima malokluziju, nepravilan zagriz. Malokluzija ne znači samo krive, ružno poredane zube, već loš uzajamni odnos čeljusti i cijele usne šupljine. Uredan zagriz (dobra okluzija) pomaže normalnom razvoju čeljusti i zuba, na čiji rast i oblikovanje utječu i drugi čimbenici, kao što su disanje, žvakanje, sisanje, gutanje i kvaliteta prehrane. Postizanje optimalne oralne funkcije i okluzije rezultat je delikatne ravnoteže svih tih faktora.

Na pitanje zašto toliki postotak djece ima okluzivne nepravilnosti i poteškoće moguće je nabrojati na desetke razloga, no kao centralni i najvažniji izdvaja se jedan: današnja djeca ne žvaču dovoljno. A djeca moraju žvakati!

Suvremeno, 'moderno' okruženje u kojem svjetski koncerni prehrambene industrije, marketing i mediji formiraju prehrambene navike cijelih generacija djece i odraslih, dovelo je do toga da je hrana mekša i obrađenija, što omogućuje roditeljima koji su vječno prezaposleni da s manje truda pripreme obrok i nahrane malu djecu koja pak jedu trčeći i igrajući se, 'u pokretu'. Kuriri za dostavu visoko procesuirane fast food prehrane do kućnog praga postali su ravnopravni dio suvremenih obitelji, a brza hrana način života u toj mjeri da se od današnje djece doslovce i ne očekuje da ikada razviju zube kojima žvaču čvrstu hranu, umnjake. Evoluirali smo toliko da ih više i ne trebamo!

Za usitnjavanje čvrste, kompaktne hrane djeca sve manje koriste vlastite zube: sve se „sâmo topi u ustima“, sve obroke se može posrkati slamkom, popiti, stisnuti par puta jezikom i progutati bez gnjavaže zubima. S kriške kruha se skida hrskava korica ("jer je tvrda") i djecu se hrani mekanom sredinom koju ne treba ni žvakati. Žvakanje je zamijenjeno industrijskim outsourcingom usitnjavanja hrane: naši su zubi pripremu za gutanje (omekšavanje i usitnjavanje hrane) prepustili tvornicama i tvrtkama do te mjere da više ne žvačemo dovoljno da bismo u potpunosti aktivirali funkcije potrebne za razvoj optimalne oralne anatomije i funkcije.

Kroz povijest razvoja ljudske vrste pokreti žvakanja su aktivirali zdrav biološki razvoj, rast, san i odmor, dobru probavu i imunološku otpornost, poticali razvoj sluha i pravilne govorne komunikacije, dakle onoga što nas je evolucijski izdvojilo od ostatka životinjskog svijeta. Stoga konzumacija mekane hrane, smanjena raznolikost prehrane i nedostatak tjelovježbe našoj djeci (a i nama odraslima, da budemo sasvim jasni!) uklanjaju brojne prirodne preduvjete za zdrav razvoj i život. Bez žvakanja, mišići usana, jezika i čeljusti izloženi su evolucijskom nazadovanju.

Osobnim primjerom u bolje žvakanje

Sve što je do sada navedeno izravno nameće odgovor na pitanje: kako se može potaknuti djecu da pravilno dosegnu svoje oralne razvojne prekretnice? Naravno – navikavanjem djece na žvakanje. Svakodnevno žvakanje pomaže rastu i razvoju čeljusti, usta i lica, a sve to praćeno dobrobitima koje traju cijeli život.

No, prvo razjasnimo kako to žvakanje potiče pravilan razvoj čeljusti i lica. Stomatološke i ortodontske udruge, one koje se bave zdravljem usne šupljine i zuba i pravilnom okluzijom, slikovito opisuju pravilnu građu zubala, jezika, čeljusti i drugih organa usne šupljine kao konstrukciju šatora za kampiranje u prirodi: šator je beskoristan bez svojih zateznih užadi, jer ona osiguravaju pravilnu i čvrstu poziciju zaklona kojeg šator pruža. Užad ljudskog lica predstavljaju mišići - konkretno, mišići usana, lica, obraza i jezika. Ako u njima postoji zadovoljavajuća napetost, sile koje djeluju na naše lice će biti uravnoteženije. A na usnoj šupljini i licu djeteta koje je u razvoju te sile pridonose i pravilnom rastu i oblikovanju kostiju čeljusti, putem napetosti i povlačenja koja se događaju na mjestima hvatišta mišića na kosti. Uz sisanje dude ili palca, disanje na otvorena usta i začepljenost nosa mogu promijeniti napetost ovih mišića, a to rezultira pogrešnim, netočnim silama koje djeluju na rast i oblikovanje kostiju čeljusti i zubnog grebena.

Žvakanje je aktivnost koja je u presudnom razdoblju razvoja dječje čeljusti i pozicioniranja zuba potrebna doslovce svakodnevno jer takva aktivacija mišića usmjerava silu mišićnog naprezanja na lice, čeljust i lubanju potičući kosti na rast sprečavajući gubitak koštane mase.

Dakle, što možemo učiniti? Osnova svakog dobrog odgoja je – osobni primjer. Što će reći: dijete ćemo najbolje naučiti tako što će promatrati svoje roditelje: što jedu, kako jedu, koliko žvaču, na koji način brinu o svojim zubima i zdravlju. Stoga i u svoju i u djetetovu prehranu prvenstveno treba uvesti što više „žvačnih“ namirnica: sirovo povrće, orašaste plodove, integralne žitarice. Sve su to odlični „treneri“ za žvačne mišiće. I ne zaboravite: žvakanje nije utrka. Uzmite si vremena, uživajte u hrani i dajte svojim čeljustima priliku za dobar trening.

Stoga, dok razmišljate o tome kako da se više krećete i motivirate svoju djecu na tjelesnu aktivnost, nemojte zaboraviti na „fitnes“ za usnu šupljinu. Idući puta kad sjednete za stol, sjetite se - niste tu samo da nahranite tijelo, već i da date svojim ustima priliku za malo akcije. Jer, baš kao što tijelo treba kretanje, i naša usta trebaju svoj „trening“ kako bi bila zdrava i snažna. A tko zna, možda će vas sljedeći obrok inspirirati da ga dobro prožvačete – za zdravlje i za osmijeh! Jer, na kraju krajeva, zdrav osmijeh je prva stepenica prema zdravom tijelu. I tko zna, možda otkrijete da je žvakanje najukusniji oblik vježbanja!

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih grafika i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}