Jedete li kamenje? O, ne, nikako! A stijene? Pa sad... Kako god postavimo ovo pitanje, pučki ili znanstveno (geološki), jasno je da nitko neće reći da jede takvo što, da jede nešto što nije izraslo na zemlji ili što nije raslo u vodi, nešto što ne pripada živoj prirodi. No, nije tako. U njemačkim kamenolomima radnici su imali običaj da na kruh umjesto maslaca mažu mekani lapor, kojeg su zvali Bergtalg (gorski loj) ili Steinbutter (kameni maslac), na Javi se glina pržila, jela i prodavala kao poslastica, pleme Otomak, koje živi uz južnoameričku rijeku Orinoco, slasti se poyom, kuglicama gline prženima u krokodilskoj masti – da ne nabrajam dalje. Tu pojavu, pojavu jedenja zemlje, geofagiju, profesor Ernst Mayerhofer (osnivač Klinike za dječje bolesti u Zagrebu) komentira ovako: „Dakako da je nemoguće, da bi 'poya' koja ne sadrži nikakvih organskih tvari, mogla služiti kao prava hrana: ona može samo donekle ublažiti osjećaj gladi, ali ne može u pravom smislu nahraniti“.

No tu se profesor Mayerhofer (donekle) vara. Tijelu nisu potrebne samo kalorije, proteini (esencijalne aminokiseline) i vitamini nego i mineralne tvari. Čovjek može umrijeti od gladi i kraj punog stola, ako na tom stolu nema kalcija, kalija, magnezija, željeza ili bakra. O tome se danas zna mnogo više nego što se znalo u Mayerhoferovo vrijeme, kada je 1944. godine napisao „Leksikon prehrane“ iz kojeg sam uzeo citat. Tome svjedoče znanstvene discipline poput fiziologije mineralnog metabolizma ili bioanorganske kemije. Štoviše, i teorije o postanku života krenule su u tom smjeru, pa postaje sve jasnije da je život nastao u međudjelovanju organske tvari i minerala te da su, kada se problem sagleda u široj prerspektivi, organski (ugljikovi) i anorganski spojevi (minerali) evoluirali zajedno. No vratimo se stolu – i to našemu.

Kad jedete bijeli kruh ili mijesite pogačice do bijelog brašna čini vam se da sva njegova bjelina potječe od pšenice, od unutrašnjosti pšeničnog zrna. No, varate se. U pšenično brašno umiješan je još jedan bijeli prah koji biste teško trpjeli na stolu. Riječ je o prahu kalcijeva karbonata, CaCO₃, minerala kalcita od kojeg su izgrađene vapnenačke stijene Velebita i Biokova.

U prvi čas zvuči kao trgovačka prevara, kao prodavanje kamena pod brašno. No iza toga ipak stoji poštena i časna namjera. Kalcijev karbonat su, u obliku krede, prvi počeli dodavati kruhu Britanci ratne 1941. godine. (Vjerojatno su jeli kredu s doverskih litica, po kojima je njihova zemlja dobila ime Albion, ali to ne mogu sa sigurnošću utvrditi iz izvora kojima raspolažem.) Njome su, kredom u kruhu, htjeli pojačati prehranu djevojaka koje su se pridružile pozadinskim jedinicama (Land Army) i tako spriječiti pojavu rahitisa. Uz kalcij, kruhu su dodavali željezo te vitamine skupine B (tiamin i niacin). Pokazalo se da od vitamina u kruhu nema velike koristi, a da se željezo slabo resorbira. Ostao je samo kalcij.

Ukratko, bijelom brašnu se dodaje 2,4 do 3,9 g kalcijeva karbonata po kilogramu i on ostaje nepromijenjen kada se brašno pretvori u kruh. I dobro je da je tako. Jer njime, kalcijevim karbonatom, ne samo da se hrana obogaćuje kalcijem, nego dobro dođe i kao antacid. Kalcijev karbonat naime neutralizira želučanu kiselinu i tako regulira kiselost želučanog soka pa otklanja žgaravicu te pripomaže zaliječenju čira na želucu. Usto dobro dođe u prevenciji osteoporoze, a pomaže i ženama u trudnoći (CaCO₃ sadrži 40 % kalcija). Dodajmo tome da kreda može poslužiti i kao sredstvo protiv grudanja, pa se brašno s „mineralnim dodatkom“ lakše prosijava.

Nema sumnje da je kalcijev karbonat (kreda) aditiv, a aditivi su – ako je vjerovati ekologistima – sumnjive, ako već ne i opasne tvari. Možemo li tako što reći za CaCO₃?

Što nam se može dogoditi ako jedemo kruh s kredom? Sve je otrovno i ništa nije lišeno otrovnosti, govorio je još u 16. stoljeću Paracelsus, pa stoga otrovnosti (štetnosti) nije lišen ni kalcijev karbonat. No sve ovisi o dozi, kaže opet Paracelsus, a doza pri kojoj kalcijev karbonat može nauditi zdravlju je 8 do 10 grama dnevno. Koliko je to kruha? Pa barem dva kilograma!

Stoga se ne trebamo bojati one dvije ili tri vreće krede koju smo u životu pojeli s kruhom. I za utjehu ekologistima: kalcijev karbonat nalazimo i u neprerađenoj hrani, recimo u brokuli.

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu, Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib i Modru lastu. Autor je više stručnih  i 13 znanstveno-popularnih knjiga, od toga jedna na engleskom jeziku (The Cookbook of Life - New Theories on the Origin of Life). Bio je sedam godina glavni i tehnički urednik Prirode, a sada je urednik rubrike „Kemija u nastavi“ u časopisu Kemija u industriji, za koji piše i redovite komentare. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.