Mars je planet (trista) čuda otkako je još u 19. stoljeću, 1881. godine, talijanski astronom Giovanni Virginio Sciaparelli na njemu otkrio zagonetne kanale. Ti su kanali tako oduševili drugog astronoma, Amerikanca Percivala Lowella da je za njihovo istraživanje 1894. izgradio zvjezdarnicu (Lowell Observatory) te se 15 godina posvetio njihovom istraživanju, nadajući se da će pokraj tih kanala pronaći Marsijance, ili – da budem malo određeniji – njihove gradove što su ih sagradili uz kanale (kroz koje „sigurno“ teče voda), baš poput drevnih Egipćana i Mezopotamaca.

No, dobro. Oko je vidjelo što je vidjelo, nešto se vidjelo i na tisućama fotografija koje su snimljene 18-inčnim refraktorom Lowellove zvjezdanice u Arizoni, pa ipak... Sciaparellijevi su se kanali rasplinuli u dim kada su se pojavile bolje fotografije Crvenog planeta, mnoge od njih snimljene iz svemira, svemirskim sondama. Kanali na Marsu bili su optička varka. Naše oko (i za njega priključen mozak) nesvjesno traži pravilne oblike, pa ih nalazi i ondje gdje ih nema. Mnoštvo malih točkica, Marsovih kratera, stopile su se u crte – kanale na Marsu.

No s tim priča nije gotova. Njezin nastavak imao sam prilike pročitati u znanstvenom časopisu Journal of Astrobiology pod naslovom „Tube worms, hydrothermal vents, life on Mars? (Cjevaši, hidrotermalni izvori, život na Marsu?)“ s podnaslovom „A comparative morphological analysis“. Dakle, opet nešto na nešto sliči!

I što kažu tri američka i jedan francuski znanstvenik, od kojih je jedan (Rudolf Schild) astrofizičar, drugi (Olivier Planchon) paleontolog, treći zoolog (David Duvall), a četvrti (Rhawan Joseph) astrobiolog, kako se barem dade zaključiti prema mjestu njihova zaposlenja?

Našli su, ukratko, prema mikroskopskim fotografijama što ih je na Marsu snimio i na Zemlju poslao rover Opportunity iz kratera Endurance ljušture cjevaša (koljeno Annelida), napadno slične takvim organizmima iz porodice Serpulidae. Da su pronašli tragove nekakvih bakterija, mikroba, ajede de, ali tragove višestaničnih organizama i to aerobnih ogranizama – na planetu na kojem nema kisika niti ga je ikad bilo!

Sve se čini još nevjerojatnijim kada sve što znamo o Marsu govori da je on bio planet sličan Zemlji, ali samo u prvih milijardu i pol godina svoje povijesti. Nakon toga se pretvorio u beživotnu pustinju. Život je na Marsu presahnuo prije 3 milijarde godina, ako ga je ikad bilo, dok su se rečeni cjevaši pojavili na Zemlji prije oko 500 milijuna godina (u ranom kambriju ili neposredno prije njega), pa bi to značilo ne samo da je evolucija išla istim tokom kojim je išla na Zemlji, nego da je tako išla i u posve drugačijim uvjetima. Je li to moguće?

Autori spomenutog znanstvenog rada kažu da jest. Evolucija se na Marsu nije, kao na Zemlji, odvijala u morima (kojih više nije bilo) nego u slanim jezerima, u jednom od kojih se, presušenom, našao i rover Opportunity. A kisik? Za divno čudo, rečenim cjevašima ne treba kisik ni na Zemlji. Oni su se prilagodili na anaerobne uvjete ulazeći u simbiozu s kemoautotrofnim mikrobima koji kao izvor energije koriste sumporovodik, H₂S, a kao izvor ugljika ugljikov dioksid, CO₂. (Za one koji vole kemiju: H₂S + 2 H₂O + 2 CO₂ → H₂SO₄ + 2 H₂CO.) I jednog i drugog ima na Marsu.

Marsova se atmosfera praktički sastoji samo od ugljikova dioksida, a sumporovodik izdašno daju vulkani i vrući (hidrotermalni) izvori. Štoviše, na mjestu nalaza ljuštura rečenih cjevaša (dužine 1- 3 mm) pronađeni su i sulfati. Nastali simbiozom mikroba i cjevaša? Čini se da je baš tako.

Iako autori ovog neobičnog znanstvenog rada priznaju da se „abiogeno objašnjenje ne može isključiti“, za potvrdu svoje, biogene hipoteze imaju dva jaka argumenta. Prvi je da se abiogene (dakle geološke) strukture nikad ne pokazuju u tolikoj raznolikosti kao one biogene (paleontološke). Analizirajući sve što su vidjeli na Marsu uočili su različite stupnjeve zakrivljenosti, zavrtanja, svijanja i promjene smjera, dakle nešto što, prema njihovom mišljenju, nije moglo nastati abiogenim procesima. Drugi je argument da u „ljušturama cjevaša“ nisu pronađeni tragovi kristalizacije ili mineralizacije, što bi se moralo naći u abiogenim uzorcima jer oni ne mogu nastati drugačije nego kristalizacijom i mineralizacijom.

I što na kraju reći? Ako izgleda kao patka, ako se gega kao patka i ako se glasa kao patka, onda je to patka. Ili možda, kao što je rekao neki nepoznati njemački časnik svojim vojnicima, budućim izviđačima: „Kad vidite bijelu ovcu, onda ne smijete reći 'vidio sam bijelu ovcu' nego 'vidio sam ovcu bijelom stranom okrenutu promatraču'“. Tako je sigurnije – i znanstveno ispravnije. 

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Autor je i koautor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova iz područja bioanorganske i teorijske kemije, molekularnog modeliranja te povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sada piše za Čovjek i svemir te, naravno, Bug online. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda, a danas je urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 13 znanstveno-popularnih knjiga. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.