Da je lakše piti tablete nego se dati bosti (debljim i tanjim) iglama, jasno je. No manje je jasno – unatoč tome što je liječenje tabetama jednostavanije i lakše od liječenje injekcijama, i za liječnika i za pacijenta – da se neki lijekovi ne mogu uzimati na usta. Još je manje jasno da je liječenje injekcijama efikasnije od liječenja tabletama. Kako? Neki se lijekovi, primjerice inzulin, ne mogu uopće uzimati na usta. Kad naime inzulin dođe do želuca on će ga probaviti kao što probavlja svaki drugi protein – probavni će ga enzimi u želucu i dvanaestniku razgraditi do posljednje aminokiseline.

Lijekovi koji se pak mogu uzimati na usta (to je ono što je „još manje jasno“) tek djelomično dospijevaju u krv. Računa se da samo 3 do 10 % tako uzete doze lijeka dospije u krvotok, dok se ostatak izluči izmetom. Iz toga poizlazi da je liječenje tabletama (uzemo li u obzir samo cijenu aktivane tvari) deset puta skuplje nego liječenje injekcijama.

No to nije najveći problem. Veći je problem što višak uzetog lijeka djeluje nepovoljno na probavni sustav, izazivajući mnoštvo bolesti, od hemoroida do Crohnove bolesti i ulceroznog kolitisa (već prema vrsti  uzetog lijeka). Usto „suvišni“ lijek dospijeva u okoliš, gdje čini štetu. Najveća štetu čine antibiotici jer potiču razvoj na njih rezistentnih sojeva patogenih mikroba.

Svemu tome bi tome mogao doći kraj razviju li se lijekovi prenošeni bakterijama, ili točnije, „bakterijske barke“ (bacterioboats, BB). Razlog optimizmu je znanstveni rad indijskih znanstvenika nedavno objavljen u časopisu Science Advances pod naslovom „Bacterioboat – A novel tool to increase half-life period of orally administred drug (Bakterijska barka – novo sredstvo za povećanje poluživota oralno primijenjenog lijeka)“.

Iza čudne nove riječi (bacterioboat) i podugog naslova krije se vrlo jednostavna zamisao i postupak. Mliječna bakterija Lactobacillus reuteri inkubira se pola sata s nanočesticama kitozana (polimer priređen iz hitina, poznato sredstvo za mršavljenje), a potom dva sata s otopinom koja sadrži natrijev tripolifosfat, koji služi kao sredstvo za vezivanje (cross-linker) te lijekovitu tvar, u ovom slučaju 5-fluoruracil (5-FU). Rezultat su bakterijske stanice na čijim se membranama nalaze 15 do 25 nanometara velike nanočestice kitozana sa 2–3 nm širokim porama. U tim se porama nalaze molekule 5-FU.

Dalje je sve lako. Umjesto čistog citostatika 5-FU daju se bakterije za koje je on vezan. Bakterije se, istina, u probavnom traktu množe, no ukupan se broj nanočestica s ljekovitom tvari uslijed toga ne smanjuje. Na kraju bakterije dolaze do resica na crijevima, koje skidaju za njih vezan 5-FU.  

To bi bila metoda. A rezultat?

Novi je način liječenja iskušan na miševima za liječenje tumora čvrstog tkiva, sarkoma S 180. Mjesec dana, točnije 29 dana nakon početka pokusa, tumori koji su liječeni većom (50 mg po kilogramu tjelesne težine) i manjom (25 mg/kg) dozom, imali su upola manji volumen ako je ljekovita tvar (5-FU) bila vezana za bakteriju (FUBB-25 i FUBB-50) nego ako je bila izravno primijenjena (FU-25 i FU-50).

Rezultat dobiven na kraju eksperimenta možda će nas razočarati – jer je liječenje 5-fluoruracilom slabo pomoglo: najbolja terapija (FUBB-50) povećala je stopu preživljavanja od 15,5 % (kontrolna skupina) na samo 25 % – no to nije najvažnije. Najvažnije je što je stopa preživljavanja pri velikoj dozi čistog lijeka (FU-50), 21 %, manja od stope preživljavanja pri nižoj dozi lijeka, ali lijeka vezanog za bakterijsku membranu (FUBB-25) – 23,5 %. To znači da se dvostruko manjom dozom lijeka postiže isto, čak i bolje djelovanje, ako je vezan za bakterijsku stanicu nego ako se unosi na usta u obliku praška ili otopine.

Zbog toga treba s optimizmom gledati na istraživanja indijskih, no i drugih znanstvenika koji nastoje upotrijebiti bakterije za prijenos ljekovitih tvari od jezika do crijevnih resica. I još nešto: iako autori rada to ne kažu, terapija bakterijskim bakterijma ima i dodatno povoljno djelovanje. Lactobacillus reuteri pripada „dobrim“ crijevnim bakterijama, onim bakterijama koje potiču prirodnu obranu organizma od zaraznih bolesti – pa se prodaju kao probiotik.

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Autor je i koautor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova iz područja bioanorganske i teorijske kemije, molekularnog modeliranja te povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sada piše za Čovjek i svemir te, naravno, Bug online. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda, Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 13 znanstveno-popularnih knjiga. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.