Messerschmitt Bf 109 desno od njih, Messerschmitt Bf 109 lijevo od njih, Messerschmitt Bf 109 ispred njih, 88-milimetarski Flak neumorno udara ispod njih – ali oni i dalje hrabro jurišaju. Ravno u oblake smrti, ravno u ralje pakla, hrabro juriša „Krvava Stotina” osokoljena činjenicom da im mrski neprijatelj, kako je to osebujni američki general Douglas MacArthur svojedobno (navodno) sročio, nikako ne može uteći.

Da, hrabro juriša „Krvava Stotina”, a u stopu ih pritom prate John Shiban i John Orloff kao kreatori, Cary Joji Fukunaga i nekolicina drugih kao redatelji te Steven Spielberg, Tom Hanks i Gary Goetzman kao izvršni producenti.

Na začelju čitave kolone maršira, pak, i Apple Studios i to umjesto HBO-a koji je, eto, baš u zadnji čas otkrio da ima ravna stopala zbog kojih nikako neće moći podnijeti financijski teret ovog papreno skupog (cca 250 milijuna dolara) projekta.

Podsjetimo se na brzaka mini-serije Združena braća (Band of Brothers) iz 2001. godine, također nastale u producentskoj kolaboraciji Spielberga i Hanksa, kao duhovne prethodnice Gospodara zraka (Masters of the Air) te zlatnog standarda ratne drame – pogotovo bilo koje smještene u beskrajno nam fascinantan period Drugog svjetskog rata.

Postavimo si potom i jedno banalno, ali ključno pitanje: Što je Združenu braću učinilo jednom od najboljih dramskih serija koje smo imali užitak gledati?

Naravno, puno toga – previše, zapravo, za pobrojati. Od visokih produkcijskih vrijednosti i okrenutosti praktičnim efektima, preko pamtljivih likova poput Randlemana ili Guarnera (pa čak i Sobela) i maestralnih akcijskih sekvenci napetih ne toliko zbog vrtoglavosti same akcije, koliko zbog dočaravanja njezine psihološke dimenzije, pa sve do strukture serije čija je svaka epizoda činila jednu lijepo zaokruženu cjelinu koja je tzv. „overarching” narativ uspješno „gurkala” prema naprijed.

Ipak, više od svega, Združena braća pružala su privid neposrednog svjedočenja ratnom putu satnije „Easy” te stoga uspješno poentirala kako je rat ponajprije jedna velika kolektivna trauma, zatim dugo, dugo ništa, pa tek onda (ponekad nužan) nastavak politike drugim sredstvima.

Združena braća, da skratimo priču, i bili su i ostali prvoklasna psihološka drama koja je funkcionirala ponajviše zahvaljujući tome što je pružala izrazito emocionalno nabijeno te vraški „uzemljeno” iskustvo, a što joj je davalo hvalevrijednu dozu dramske težine zbog koje je se i danas, nakon više od dvadeset godina, i dalje s radošću prisjećamo.

Premda također utemeljena na nefikcionalnom predlošku, odnosno na istoimenoj knjizi američkog povjesničara Donalda L. Millera, Gospodari zraka serija je koja za razliku od njene duhovne prethodnice ne djeluje ni isuviše dramski teškom ni isuviše „uzemljenom”.

Ne, ne zbog toga što u dotičnoj, nakon padobranaca i marinaca, fokus napokon biva stavljen na čelična krila američke armije već zato što dotična nikako ne uspijeva locirati svoje emocionalno središte, os oko koje bi se poput avionskog propelera mogla vrtjeti sve brže i brže – sve dok se napokon ne vine u neslućene visine na opće oduševljenje gledatelja.

Zašto točno?

Zbog više razloga, ali za početak već i zato što pripadnici neporecivo srčane „Krvave Stotine”, jedinice koja je tijekom strateških bombardiranja kojekakvih vojnih ciljeva „posijanih” po Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj i drugdje pretrpjela grozomorne gubitke, posve paradoksalno, jednostavno nisu pretjerano zanimljivi. Čak ni oni kojima je podareno daleko najviše prostora poput bojnika Galea „Bucka” Clevena (Austin Butler), Johna „Buckyja” Egana (Callum Turner) ili poručnika Harryja Crosbyja (Anthony Boyle), a koji prije nalikuju šablonskim akcijskim junacima nego li stvarnim ljudima od krvi i mesa na kojima su bazirani.

Drugim riječima, tijekom prve četiri trenutačno dostupne epizode o navedenoj trojici nećete uspjeti saznati više-manje ništa izuzev toga da je wannabe James Dean (Buck) cool, šutljiv tip koji prezire sport i klađenje, da Bucky voli piti i ljubiti (i pjevati, iako za to nema dara) i da je Harry nekim čudom završio u avijaciji premda mu letenje izaziva mučninu (?). Sukladno tome, ni s Buckom se, ni s Buckyjem, ni s Harryjem vjerojatno nećete moći dovoljno povezati da bi vam do njihovih bremenitih sudbina bilo iole iskreno stalo.

Situacija s prekomjernim brojem sporednih likova – odreda „plitkima” poput prosječnog jarka – bit će još i gora jer im vjerojatno nećete uspjeti čak ni popamtiti imena, pa bi vas tako njihove potencijalne pogibije lako mogle ostaviti još ravnodušnijima.

Ništa bolje, usput budi rečeno, Gospodari zraka ne stoje ni kada je posrijedi narativ u užem smislu. Sjećate li se možda kako je u Združenoj braći svaka epizoda tehnički bila „posvećena” nekom od živopisnih aktera – primjerice, Nixonu i njegovoj plemenitoj potrazi za omiljenim mu viskijem Vat 69 ili Randlemanovom preživljavanju iza neprijateljskih linija?

E, pa, vidite, Gospodari zraka odlučili su se za drugačiji format – onaj (eksperimentalnog) devetosatnog filma, a koji je rezultirao time da nemali broj scena djeluje nemarno „nabacano”, odnosno time da čitava priča djeluje podosta nefokusiranom, kao i mjestimično teškom za praćenje.

Praznina koja se našla na mjestu nekoć živo kucajućeg emocionalnog središta, iako sama po sebi dovoljno problematična, bol je koja se živo osjeća i u jednom drugom ključnom aspektu Gospodara zraka – onom akcijskom.

Lišeni psihološke dimenzije kakva je zdušno upotpunjavala akciju u Združenoj braći ili Pacifiku, zračni okršaji između američkih „Letećih tvrđava” i nacističkih lovačkih aviona tako su mahom tek spektakularni – barem do trenutka u kojem postaju repetitivni.

Akcijskim sekvencama pritom nikako ne idu u prilog ni visoko stiliziran vizualni izričaj, kao ni preveliko oslanjanje na CGI koji nam je već pomalo neugodno isticati. Potonje je donekle razumljivo jer funkcionalnih B-17-ica, Messerschmitta, „Štuka” ili kojih već sve ne pretpotopnih vojnih aviona, naravno, baš i nema na pretek, no tu i tamo ipak bi vam se moglo učiniti da gledate najnoviji trailer za nadolazeći nastavak Medalje časti ili Zova dužnosti, prije nego li punokrvnu ratnu dramu.

Zapravo, osjećaj da gledate dramu za odrasle izostat će i stoga što Gospodari zraka generalno ostavljaju utisak klasičnog patriotsko-propagandnog uratka u kojem sve vrvi od hrabrih, časnih i predanih američkih momaka koji se ne libe položiti živote na oltar najbolje države na svijetu, odnosno u kojem su svi ostali – primjerice, RAF-ovci – svedeni na više ili manje uvredljive karikature.

Iako biste čitajući tekst mogli steći dojam da smo potpuno ozlojeđeni i izrazito neprijateljski nastrojeni prema Gospodarima zraka, to je tek djelomično slučaj jer dotični ipak posjeduju stanovite kvalitete koje se osjećamo dužnima ukratko istaknuti.

Scenografija i kostimografija još uvijek su vrlo impresivne, i režija i gluma na granici su koja dijeli „solidno” od „vrlo dobrog”, soundtracku i zvučnoj slici uzaludno je tražiti manu, prikazi akcije, kao što smo već spomenuli, uvjetno rečeno spektakularni su, dok je sama priča „Krvave Stotine” definitivno dostojna ekranizacije.

Negdje duboko u njedrima sasvim prosječnih Gospodara zraka, barem tako ćutimo, čuči zametak jedne iznadprosječne serije koja bi u nekom paralelnom svemiru možda čak i mogla doseći visine, ako već i ne Združene braće, a onda bar Pacifika.

Negdje jako, jako, jako duboko – toliko duboko da bi dolazak do nje predstavljao misiju dostojnu „Krvave Stotine”...