Prošlog rujna, na svečanoj dodjeli nagrada najstarijeg filmskog festivala na svijetu – onog kojeg od 1932. godine organiziraju potomci nekoć mrskih nam Mletaka protiv kojih se tako herojski borio Nazorov Veli Jože (s kojim su nas nekoć također herojski tlačili u osnovnoj školi) – Georgios (za prijatelje Yorgos) Lanthimos imao je opravdani razlog za plesanje sirtakija.

Najnovijem čudovištu pobjeglom iz filmskog laboratorija „ludog Grka” koji je šokiranje gledatelja očito shvatio kao životni poziv pošlo je, naime, za rukom odnijeti prestižnog Zlatnog lava, a kojem bi se ove godine lako mogao pridružiti i od dotičnog (navodno) nešto prestižniji zlatni kipić.

Ovakav nas uspjeh žanrovski neodredljivih (humoristična znanstvena fantazija? crnohumorna ili seks komedija? gotička satira?) Ubogih stvorenja (Poor Things), inače ekranizacije romana škotskog spisatelja Alasdaira Grayja, a koja su se nedavno pojavila i na domaćim velikim platnima, pretjerano ne čudi jer posrijedi je možda i ponajbolji Lanthimosov film do sada.

U Ubogim stvorenjima vrli predvodnik tzv. „grčkog čudnog vala” kroči djelomice već utabanim stazama, odnosno vraća se kako tematici odrastanja pod staklenim zvonom (Očnjak, 2009.), tako i temeljnom egzistencijalnom pitanju koje se uvijek iznova postavlja pred svakog iole mislećeg pojedinca – onome koje glasi: Ča smo na ovom svitu?

Dotično će si tako, baš poput upravo citiranog velikog Tome Bebića, naivno postaviti i Bella (Emma Stone), a koja će se skokom s londonskog Tower Bridgea – ujedno i prizoru koji otvara film – oprostiti od svog nepodnošljivog života. Međutim, baš kao što će se Bella od njega uspješno oprostiti, tako će ju u isti ubrzo potom još uspješnije vratiti ekscentrični, ožiljcima prošarani znanstvenik Godwin (a gdje će suza nego na oko: Willem Dafoe), očito neupoznat s čuvenom maksimom Dražena Zečića kako nitko nema dva života – i to tako što će u tijelo odrasle žene transplantirati mozak njenog nerođenog djeteta.

U fizičkom smislu, dakle, odrasla, ali zato mentalno na razini djevojčice, Bella će, kako će to primijetiti Godwinov asistent Max (Ramy Youssef) koji će se u istu promptno zaljubiti, činiti „doista vrlo naočitu maloumnicu” kojoj će razbijanje tanjura, ubadanje leševa skalpelom i ubijanje žaba – iliti odavanje dobrom, starom frojdovskom nagonu za uništenjem – pričinjavati naizgled nenadmašivi užitak.

Barem sve dok naša heroina preuranjeno ne otkrije eros u njegovom najprostijem obliku, tj. novu fascinaciju koju će dodatno potencirati sudbonosni susret s ljigavo-zavodljivim odvjetnikom Duncanom (Mark Ruffalo) nakon kojeg će joj se njezin dosadašnji svijet – reduciran na raskošnu kuću i dvorište po kojem trčkaraju druge Godwinove bizarne kreacije poput kokica sa svinjskim glavama – učiniti neprihvatljivo skučenim.

Riječima same erotomanke-početnice: „Bella hoće vidi svijet!”, pa će tako dotična pred svoga stvoritelja – kojeg će, prikladno, oslovljavati s „God” (zašto prevoditelji „Godwin” nisu preveli u „Bogdan”, tj. „Bog”, ne znamo, ali uviđamo propuštenu priliku) – postaviti ultimatum na koji će potonji, premda istina nevoljko, ipak morati pristati.

I tako će, dragi naši čitatelji, otpočeti Bellin (mahom) europski grand tour nalik onima na koje su se od 17. do 19. st. (jasno, također u... ovaj... obrazovne svrhe) upuštali potomci dobrostojećih plemića, odnosno Bellino otkrivanje svoga mjesta u svijetu koji bi vam se mogao učiniti podjednako začudnim kao i dotičnoj – ili, možda je točnije reći, baš poput dotične.

Zapravo, mogli bismo slobodno reći, tako će otpočeti Bellina formativna seksualna odiseja jer upravo će „žestoko naskakivanje” (sintagma kojom će Bella opisati seks) činiti spiritus movens njenog samospoznajnog (da ne kažemo individuacijskog) procesa kojem će Lanthimos posvetiti većinu od sveukupno 141 minute filma.

Uboga stvorenja film je koji se svojski trudi, a također i uspijeva, postići onaj efekt koji su ruski formalisti svojedobno nazvali „očuđenje”, pa stoga biva podjednako zavodljivo bizaran u svim svojim aspektima.

Osim netom opisane premise, tu je već i sama Bella kao simpatično frankenštajnsko čudovište intrigantno ne samo zbog svog porijekla već i zbog svojih manirizama, kao i potpunog nepoznavanja normi „pristojnog društva” koje „uništava dušu” i s kojima se opetovano „sudara”. Belline je razvojne faze – od one u kojoj dotična još uvijek ne zna koordinirati svoje pokrete ili sklopiti jednostavnu rečenicu, preko one u kojoj čita Emersona, pa sve do one u kojoj, emancipirana, iz objekta konačno prerasta u punokrvni subjekt – ukratko, užitak gledati, a za što je uvelike zaslužna i Stone koja je u lik uspjela „utkati” mnogo šarma, kao i pokazati zavidan talent za fizičku komediju.

Intrigantan je, isto tako, i visoko stiliziran te ciljano artificijelan, kvazi-viktorijanski steampunk svijet krcat raskošnim scenografskim i kostimografskim rješenjima (James Price i Shona Heath) koji će gledatelju biti prezentiran kombinacijom „zrnaste” crno-bijele tehnike i saturiranog kolora, odnosno uz opsesivnu uporabu nekonvencionalnog kadriranja, kao i tzv. „ribljeg oka” koje će određenim prizorima pridavati neuvijeno voajeristički prizvuk.

Pridodamo li nabrojanome još i uznemirujuću i sirovu, disonantnu glazbenu sliku kojom dominiraju orgulje, harmonike, violine te drugi gudački instrumenti, a za koju je, pak, zaslužan mladi glazbenik Jerskin Fendrix kojem je ovo prvi filmski soundtrack, Uboga stvorenja ostavljaju utisak autentične somnambulne vizije koherentno sprovedene u skladno-neskladnu audiovizualnu cjelinu.

Srećom po gledatelja, nisu Uboga stvorenja tek očuđujuće, već istovremeno i izrazito zabavno filmsko djelo, a za što je – izuzev Stone i Ruffala koji brkatog fiškala Duncana tumači točno onako kako bi trebalo (kao nesposobnog i beznadno nezrelog oportunista vrijednog žaljenja) – ponajviše, pak, zaslužan scenarij koji potpisuje Tony McNamara.

Potonji tako, u svojoj osnovici, klasičnu – neki bi zasigurno rekli i prežvakanu – Bildungs priču (koja, osim samog Frankensteina kao očigledne inspiracije već i samom Grayju, u svijest snažno priziva i Voltaireovog Candidea) uspijeva reanimirati ubrizgavanjem izdašne doze što apsurdnog, što grotesknog, što perverznog humora. Ima, stoga, u Ubogim stvorenjima svega – od „sedirano” desadeovskih prikaza seksa i fizičke komedije, preko karikaturalnih likova koji funkcioniraju kao metafore stanovitih filozofskih gledišta, pa sve do neočekivanih, britkih replika („Moram otići lupiti tu bebu!” ili, kako će Bella kao novopečena socijalistkinja/prostitutka uskliknuti: „Mi smo sredstva vlastitog rada!”) – a što bi vam (naravno, ovisno o vašem smislu za humor), moglo iskamčiti osmijeh na lice.

Uistinu, jedinu tvrdokorniju mrlju na inače fino uglancanom najnovijem Lanthimosovom redateljskom ostvarenju čini njegova donekle razvučena, pa stoga i nešto slabija, treća trećina koja nas navodi na pomisao kako „ludi Grk” i McNamara vjerojatno nisu imali sasvim jasnu predodžbu o tome kako bi ovu nadrealnu bajku za odrasle točno trebalo privesti kraju.

No dobro, nemojmo biti prevelika zlopamtila jer Uboga stvorenja ipak su, paradoksalno, prvoklasni komercijalni art film koji vrijedi pogledati, čak i ako vam se ne svidi. Ako već ni zbog čega drugoga, a onda barem zato kako biste uokolo mogli pričati koliko ste bili zgroženi njegovom nepatvorenom nedoličnošću ili, ako se odlučite za dijametralno suprotan (ali posve legitiman) pristup, kako je sve to već viđeno i dozlaboga dosadno te kako se grčki auteur, kao što je to svojedobno Marx zaključio, ponavlja poput povijesti – prvi put kao tragedija, potom i kao farsa...