Tko je te davne 1998. godine mogao pretpostaviti da će jedan markantni bivši skakač u vodu  – ali i povremeni model za modne marke poput Levi's, Tommy Hilfiger i French Connection – porijeklom iz Shirea... pardon, Shirebrooka, gradića smještenog u okrug Derbyshire („blagi” sjever Engleske), uskoro postići svjetsku slavu i to zahvaljujući jednom tada još uvijek podjednako neetabliranom redatelju?

Zacijelo nitko ili barem malo tko izuzev, dakako, samog Guyja Ritchieja čije će fino podešeno redateljsko oko u Jasonu Stathamu – opazivši ga na uglu ulice na kojem je preprodavao bižuteriju i krivotvorene parfeme – ispravno prepoznati čovjeka kao stvorenog za tumačenje foliranta Bacona u svome prvijencu, kultnom crnohumornom krimiću Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške.

Potom će, dvije godine kasnije, uslijediti Zdrpi i briši, a zatim će se, između ostalog, zaredati akcijski trileri poput Transportera (2002.), Dobrog posla u Italiji (2004.), Ubrzanja ( 2006.) i drugih koji će Stathama prometnuti u prvoklasnu akcijsku zvijezdu čije će ime postati nerazmrsivo povezano s navedenim žanrom od kojeg ovaj iznimno profitablini te mnogima omiljeni ćelavac, unatoč povremenim izletima u druge vode, neće previše odstupati.

Najnovije ostvarenje američkog redatelja Davida Ayera (Posljednja patrola, Dan obuke, Fury), tako je u određenom smislu tek još jedan u dugome nizu iznenađujuće prolifičnog Stathama koji filmove snima li ga snima (samo lani glumio je u čak četiri), pa mu se stoga uz one odlične, dobre ili osrednje omaknu i oni loši, a kakav je, nažalost, i svježe izašli Pčelar koji se čvrsto ugnijezdio baš u ovu posljednju kategoriju...

Već od uvodnog prizora u kojem Statham u pčelarskoj opravici iz košnice brižljivo vadi okvire dupke ispunjene medom svakome bi trebalo biti savršeno jasno da Pčelar ne pretendira biti ni ozbiljan ni dubok film. Upravo suprotno, nimalo se ne srami činjenice da je B-film, odnosno da je koncipiran kao lagana zabava nabijena adrenalinom à la John Wick koja gledatelju obećava cca sat i pol – dva blaženog predaha lišenog bilo kakvog mentalnog napora izuzev vođenja računa o tome tko je upravo dobio šaku/nogu/metak/nešto četvrto u glavu te iščekivanja sljedeće katarzične eksplozije. Dapače, sličnosti između Pčelara i franšize o Johnu Wicku tu ne staju jer i Stathamov Adam Clay – nekadašnji pripadnik tajne, elitne vladine agencije neuvijeno komičnog naziva Pčelari (inače zadužene za održavanje reda u košnici zvanoj „suvremeno društvo”) – zamišljen je kao nezaustavljivi opaki momak, a kojeg će iz umirovljeničkog života u ruralnom Massachusettsu prenuti jedno od onih zlodjela koja ne mogu, ne smiju i neće proći nekažnjeno.

Iako smo se, priznajemo, toplo ponadali kako će raison d'être za Clayjev osvetnički pohod biti stradavanje ljubljenih mu zujalica kao inačica Wickove biglice Daisy, kao izgovor za krvoproliće koje će uslijediti ipak će poslužiti gospođa Parker (Phylicia Rashad) – koliko brižna, toliko i beznadno informatički nepismena umirovljena učiteljica, ali ujedno također i vlasnica staje u kojoj Clay prerađuje i skladišti med. Dotična će, naime, već u prvim minutama nasjesti na phishing scam ljigave skupine tech brosa (u tekućem nam stoljeću očito prikladnijih negativaca od, recimo, raspačavatelja droge, mafijaša ili trgovaca oružjem) predvođene još sluzavijim šefom Mickyjem (David Witts) koji će ju – iz udobnosti jazbine okupane vrtoglavom, purpurnom neonskom rasvjetom – nemilosrdno opelješiti i za osobnu ušteđevinu i za dva milijuna dolara koje će halapljivo posisati s računa njene neimenovane dobrotvorne organizacije.

Sirota će starica potom na neočekivano očajnu situaciju koja ju je snašla još istoga dana odgovoriti podizanjem ruke na sebe, odnosno samubojstvom, a što će opasno naljutiti Claya koji će, pak, na istu odgovoriti točno onako kako bi jedan akcijski (anti)junak koji iole drži do sebe i trebao odgovoriti – ekspresnim spaljivanjem pozivnog centra (aka jazbine).

Clayjev bombastični čin, pogađate, neće proći neopaženo već će pokrenuti predvidljivo eskalirajući tijek događaja čiju će kulminaciju činiti veliki završni obračun s glavnim nitkovom koji neće dobiti ni više ni manje, nego točno ono što i zaslužuje...

Premda ni „reciklaža” već sto puta viđene, plitke premise ni obilato „posuđivanje” tropa što od klasika žanra, što od franšize o Johnu Wicku u kontekstu Pčelara – kao filma koji otvoreno puca na teški trash – same po sebi ne predstavljaju ništa posebno problematično, otegotne okolnosti u vidu izvedbene traljavosti te, najviše od svega, činjenice da isti, najjednostavnije rečeno, nije pretjerano zabavan film, već predstavljaju.

Takvim ga, za početak, čine već i većinom promašeni humor, kao i zamarajuće isticanje simboličkih poveznica između carstava Homo Sapiensa i Hymenoptera, a zbog čega ozbiljno sumnjamo da je netko scenaristu Kurtu Wimmeru priprijetio nanošenjem teških tjelesnih ozljeda ako svakih pet do deset minuta (štopali smo) ne ubaci nešto vezano za pčele. Od bolno prvoloptaške reference na jedan od najvećih hitova avonskog barda („To bee or not to bee?”), preko trabunjanja nekadašnjeg direktora CIA-e Wallacea Westwylda (Jeremy Irons) o tome kako bi se svakome trebale tresti gaće na sam spomen Pčelara, pa sve do Stathamovog papagajskog ponavljanja kako je uloga pčelara da zaštiti košnicu, svako vraćanje na provodni motiv moglo bi vam sve više ići na živce.

Muke po scenariju raskupusanom poput bilježnice neurednog đaka tu, međutim, ne staju jer Pčelar pati i od premreženosti što općenito tupastim („To je strojnica. Koristi se na vojnim vozilima.”), što ekspozitornim dijalozima (znate one u kojima si dva lika međusobno objašnjavaju nešto što bi oboje trebali jako dobro znati), kao i od manjkave karakterizacije antagonista kao ključnih „sastojaka” svakog poštenijeg akcijskog trilera. Naime, iako su negativci, zahvaljujući u prvom redu mjestimično dobro pogođenom castingu (posebno se ovo odnosi na Josha Hutchersona koji bahatog maminog sina Dereka tumači toliko uvjerljivo da biste mu i sami mogli poželjeti opaliti jednu odgojno-obrazovnu), prikladno antipatični, ipak ne ostavljaju dojam ikakve prijetnje po glavnog junaka, a što uvelike „izbija” osjećaj napetosti.

Problem, zatim, leži i u odluci da se puno previše prostora da nezanimljivom tzv. B plotu u kojem pratimo istragu Parkeričine kćeri/FBI agentice Verone (razočaravajuća Emmy Raver-Lampman) i partnera joj Matta (ništa bolji Bobby Naderi), a čime se nepotrebno usporava tempo, kao i u sporadičnim pokušajima davanja „ozbiljnih” komentara na aktualne boljke (američke) političke scene koji također djeluju diletantski nakalemljenima, pa stoga i suvišnima. Paralelno s time, pak, Pčelar pati i zbog nemalog broja narativnih nelogičnosti (npr. zašto u policijskoj bazi podataka nema ni traga Clayjevim otiscima, iako smo u jednom trenutku svjedočili njegovom uhićenju?) i, simptomatično, zbog podosta grubih „ocrtavanja” nekih relativno važnih elemenata (npr. tko su točno ti Pčelari?) čije bi opširnije razlaganje (ali ne kroz ekspozitorne dijaloge) pomoglo kontekstualizirati potencijalno intrigantan setting.

Ako bismo neiscrpne (jer tu je i nezaobilazni idiotski twist u zadnjoj trećini koji vam nećemo spoilati) mane (primarno) scenarističke prirode čak i odlučili ostaviti po strani, opet bi se nametnuo isti nepovoljni zaključak jer Pčelar ne funkcionira ni tamo gdje bi trebao biti najjači, odnosno u prikazima akcije. Akcijske su sekvence tako istovremeno i (u prosjeku) prebrze i osrednje koreografirane, a k tome i pomalo repetitivne (čini nam se da je Clay barem trojicu suparnika onesposobio nekom varijantom vješanja), pa su stoga tek rijetke – poput sraza Claya i opaljenog, over the top južnoafričkog plaćenika Lazarusa (odlični Taylor James) ili one u kojoj, tematski prikladno, jedan od nitkova biva pogođen teglicom meda – vrijedne spomena.

Tu je, konačno, kao nezaobilazna trešnja na vrhu ove neprimamljive torte, i sam Statham koji – premda nesumnjivo najsvjetlija točka filma te jedini razlog zbog kojeg bi se Pčelara eventualno isplatilo pogledati – prečesto ostavlja utisak kao da glumi preko volje (najosjetnije u sceni u kojoj drškom pištolja slama prste jednom od nevaljalaca s entuzijazmom čovjeka koji broji minute do kraja radnog vremena). Teško bi ga, doduše, zbog toga bilo kriviti jer Statham u Pčelaru zapravo ostaje otužno neiskorišten, a s obzirom na to da Clay ili mlati uokolo sve što „na tri” nije na drvetu, ili, kao što je već rečeno, unedogled ponavlja fraze poput „Ja brinem o pčelama” ili „Ja sam pčelar. Ja štitim košnicu”. Neshvatljivo, dakle, osuđen na lika intrigantnog poput bež boje (te posve lišenog čak i natruha humora za koji je Statham provjereno sposoban), jadnik tako, ni uz najbolju volju, naprosto ne može na svojim plećima iznijeti čitav film koji, izuzev njega, zaista nema previše toga za ponuditi.

Sve u svemu, sumnjamo da će Pčelaru, generičnom, neinteligentnom i „sklepanom” kakav jest, uspjeti poći za rukom pretvoriti se u franšizu, a na što su (ovo, doduše, samo pretpostavljamo) njegovi tvorci potencijalno ciljali jer iako i redatelj, i scenarist i glavni glumac zasigurno mogu (i moraju) bolje, dotični nije u stanju pružiti išta više od (u najboljem slučaju) osrednjeg gledateljskog iskustva rezerviranog isključivo za fanove Stathama i/ili apiariste.