Kraj godine, kao što to svi jako dobro znamo, ne predstavlja tek još jednu idealnu prigodu za izbjegavanje Mariahe Carey i Kevina McCallistera, bespoštedno tamanjenje francuske salate, odojaka, bakalara, božićnih kolača i ostalih gastronomskih divota, besposličarenje u društvu najmilijih ili, pak, osmišljavanje novih šarenih laža, također znanih i kao „novogodišnje odluke” (čast izuzetcima).

Naprotiv, kraj godine prvenstveno je vrijeme kao stvoreno za podvlačenje crte, bacanje pogleda unatrag te izdvajanje svega onoga dobroga što nam je dotična donijela, a što, naravno, uključuje i filmove i serije u kojima smo, iz ovog ili onog razloga, posebno uživali.

U nastavku vam stoga, da previše ne duljimo, skrušeno donosimo vlastite Sofijine izbore, odnosno predstavljamo naših pet najboljih ovogodišnjih filmova i serija, a koje nismo poredali ni po kakvom posebnom redoslijedu...

Filmovi

Ubojice cvjetnog mjeseca (Killers of the Flower Moon)

Iako se tijekom svoje sada već više od šest desetljeća duge karijere filmova itekako narežirao (samo onih cjelovečernjih snimio je 26!) i iako bi dotične svakako bilo moguće razvrstati na one više i manje uspjele, Scorsese – a za razliku od nekih drugih veterana sedme umjetnosti (npr. Scotta, Coppole starijeg ili Finchera) – još uvijek nije ozbiljno podbacio.

Paralelno uspio i kao revizionistički vestern i kao krimić i kao drama, Ubojice cvjetnog mjeseca film je koji na zavidno autentičan način progovora o zločinima koje je bijeli čovjek prije stotinjak godina počinio nad plemenom Osage te, zapravo, samo nastavlja Martyjev dobitnički niz, a nama se čini da bi mogao biti ovjenčan i pokojim zlatnim kipićem.

Je li ovo najbolji film koji je Scorsese u svome životu snimio? Nije, ta titula ipak prije pripada ili Razjarenom biku ili Dobrim momcima ili Taksistu. Je li unatoč tome jedan od najboljih ovogodišnjih filmova? Jest!

The Holdovers (The Holdovers)

Što jedan depresivan i buntovan (ali i bistar i dobronamjeran) pripadnik zlatne mladeži (Dominic Sessa), jedan mrzovoljan profesor (Paul Giamatti) podjednako sklon antičkim klasicima i dobroj kapljici i jedna korpulentna kuharica (Da'Vine Joy Randolph), a ujedno također i majka shrvana tragičnim gubitkom sina jedinca, imaju zajedničko?

Na prvi pogled praktički ništa – izuzev činjenice da će sve troje 1971. godinu dočekati u fiktivnom internatu za dječake Barton, da su iznutra gotovo beznadno slomljeni ljudi i toga da bi vam do pojave odjavne špice vrlo lako mogli neočekivano prirasti srcu.

The Holdovers, najnovija dramedija nastala pod redateljskom palicom Alexandera Paynea (Nebraska, Nasljednici, Stranputica), besramno je topao i nostalgičan hommage filmovima kakvi su se snimali šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća (npr. Diplomac, Najmodavac, Harold i Maude...), ali ujedno i prvoklasan božićni film koji bi bila prava šteta propustiti.

Asteroid City (Asteroid City)

Wes Anderson jedan je od onih redatelja koje ili volite ili mrzite, ali nemoguće je poreći da čovjek snima samo sebi svojstvene filmove, a kakav je i ovogodišnji Asteroid City.

Na vizualnom planu stiliziran do bola (pogledajte samo taj nadrealni kontrast između beskrajnog nebeskog plavetnila i pustinjskog pijeska), na dijegetičkom razigran (film je to unutar kazališne predstave unutar televizijske emisije... valjda), svesrdno pogonjen i andersonovskom režijom (simetrična kompozicija kadrova, duge vožnje itd.) i andersonovski zvjezdanom glumačkom postavom (Jason Schwartzman, Scarlett Johansson, Tom Hanks, Bryan Cranston, Edward Norton...), Asteroid City više nalikuje pjesmi nego li filmu.

S jedne strane slojevita posveta Americi 1950-ih, a s druge pak, gorko-slatka, uzaludna potraga za smislom života i umjetnosti u ovoj beskrajnoj vasioni koja svakim danom postaje sve veća i praznija, Asteroid City zasigurno se – melankoličan, karnevaleskan i visoko metaforičan kakav već jest – neće svidjeti svima, ali to nimalo ne mijenja činjenicu da na slično filmsko ostvarenje nećete tako skoro naići...

The Delinquents (Los delincuentes) 

Rodrigo Moreno, jedan od istaknutijih pripadnika tzv. argentinskog novog filma, ove nas je godine odlučio počastiti trosatnom audio-vizualnom odisejom koju je nemoguće jasno smjestiti unutar žanrovskih okvira. Jesu li The Delinquents komedija, drama, pastorala ili (najsporiji) heist movie u povijesti? Jesu.

Pljačka banke – posljedica odluke jednog posve beznačajnog bankovnog činovnika (Daniel Elías) koji je u blistavom trenutku prosvjetljenja shvatio da mu se dotičnu ipak više isplati orobiti te potom pregrmjeti tri i pol godine iza rešetaka (uz dobro vladanje) nego li u istoj crnčiti još četvrt stoljeća – puki je McGuffin koji će Morenu poslužiti tek kao izlika za hvatanje u koštac s vječnim pitanjem (be)smislenosti pobune, odnosno slobode i njenih posljedica.

Poetičan, suptilan i nepredvidljiv, obilježen borgesovskim paralelizmima, puzećim tempom te latentno tužnim humorom, The Delinquents predstavlja potencijalno katarzično gledateljsko iskustvo namijenjeno najstrpljivijima.

Anatomija pada (Anatomie d'une chute)

Unatoč tome što i svojim naslovom i svojim žanrovskim određenjem (sudska kriminalistička drama) u svijest snažno priziva Anatomiju jednog umorstva velikog Otta Premingera, Anatomija pada neporecivo je europski, a ne američki film, kao i jedan od glavnih favorita za nadolazeće Oscare u kategoriji najboljeg stranog filma (Zlatnu palmu je, usput budi rečeno, već dobio).

Isto tako, premda se, također sukladno naslovu i žanrovskom određenju, na njegovu prednjem planu uistinu razlaže anatomija jednog pada, odnosno zločina (po etapama od samog čina preko istrage do suđenja), sveukupno četvrti igrani film francuske redateljice Justine Triet svoju suštinu ipak pronalazi na onom pozadinskom, posvećenom metodičnom seciranju propasti jednog braka, a koji Anatomiju pada osjetno izdiže iz prosjeka.

Inteligentno napisan, intrigantan i emotivno kompleksan (za potonje je uvelike zaslužna i Sandra Hüller koja rastura u ulozi uspješne spisateljice optužene za ubojstvo svoga supruga), Anatomija pada film je koji se ne libi ni postaviti pitanja ni uskratiti odgovore, odnosno ostaviti gledatelja u nipošto blaženom – ali zato svakako efektnom – stanju ambigviteta.

Serije

Nasljeđe (Succession)

HBO-ova uspješnica završava točno onako kako jednoj seriji koja sigurnim koracima grabi prema statusu kultne i doliči – na vrijeme i u velikom stilu. U četvrtoj sezoni Nasljeđa zastor se polako spušta nad disfunkcionalnu obitelj Roy koju smo tijekom proteklih sezona toliko voljeli mrziti, a pitanje ostavštine (iliti nasljeđa) njenog impozantnog patrijarha Logana (Brian Cox) – u prvom redu sudbine medijskog i zabavnog konglomerata Waystar RoyCo – dobiva svoj konačni odgovor koji ne razočarava.

I dalje izvrsno i napisana i producirana i režirana i odglumljena, Nasljeđe, kao jedna od ponajboljih serija od Kraljičinog glasnika iz 1928. godine (prva dramska serija u povijesti) naovamo, gledateljima još jednom pruža koliko morbidan, toliko i fascinantan uvid u sumanuti, nihilističko-makijavelistički svijet predvodnika kasnog kapitalizma, a čijim dijelom ne bismo htjeli biti ni za sav novac koji se nalazi u njegovom središtu.

The Bear (The Bear) 

Druga sezona humorno-dramske serije The Bear, logično, započinje tamo gdje je prva završila. Zalogajnica The Original Beef of Chicagoland, sukladno Carmyjevoj (Jeremy Allen White) odluci, stvar je prošlosti, a iz njezina pepela nesigurno se uzdiže novi feniks, titularni The Bear, zamišljen kao fini restoran vrijedan Michelinove zvjezdice – ali put do ostvarivanja ovog sna uzan je, dug i posut problemima.

Nadopunivši panični ritam prve sezone jednim osjetno odmjerenijim te pružajući više prostora sporednim likovima, a pritom zadržavajući sve ono što ju je činilo toliko dobrom – između ostalog, sjajne glumačke izvedbe (kako stalne postave, tako i gostujućih glumaca poput Jamie Lee Curtis, Willa Poultera ili Boba Odenkirka), britke dijaloge i opori humor – serija The Bear, barem ako se nas pita, još jednom uspješno utažava gledateljsku glad.

Cunk na Zemlji (Cunk on Earth)

Znate li zašto je čovječanstvo u neprekidnom ratu s kravama ili što je to u ljudskom biću što ga vodi prema krvoproliću? Je li Isus Krist bio prva žrtva kulture otkazivanja? Je li Američka Deklaracija o nezavisnosti najslavnija košarica u povijesti? Zašto Botticellijeva Venera ima izdužen vrat? Zato što je dijelom bila žirafa ili zato što dotični renesansni majstor baš i nije znao slikati?

Ako slučajno ne znate, ne bojte se jer tu je Philomena Cunk (Diane Morgan), televizijska voditeljica (koju možda pamtite iz takvih televizijskih specijala kao što su Cunk u Britaniji ili Cunk o Božiću) i glavna atrakcija ove kvazi-dokumentarne mini-serije koja će u sardonično-apsurdnoj maniri, tj. u svega pet polusatnih epizoda, uspješno dekonstruirati čitavu povijest ljudskog roda.

Kratka, slatka i (zahvaljujući Philomeninim razoružavajuće idiotskim upitima i tezama) beskrajno simpatična, Cunk na Zemlji prvoklasan je izdanak prepoznatljivog britanskog humora kojem smo, priznajemo, podosta skloni.

Poker Face (Poker Face) 

Baš kao što je, barem ako je vjerovati drevnim grčkim predajama, božica Atena iskočila iz Zeusovog uma, tako je i kriminalističko-humorno-dramska serija Poker Face iskočila iz onog američkog redatelja, scenarista i producenta Riana Johnsona, dokazano zagriženog ljubitelja detektivskog žanra koji se proslavio filmovima Nož u leđa i Nož u leđa: Glass Onion.

Predvođen Natashom Lyonne u ulozi rastresene boemke Charlie Cale (detektora laži zaogrnutog u ljudsko ruho), čvrsto oslonjen na estetiku 1970-ih te evidentno inspiriran legendarnim inspektorom Columbom (a zbog čega ćete identitet počinitelja zločina saznati odmah na početku svake epizode), lako probavljivi Poker Face istovremeno predstavlja i ljubavno pismo jednom davno minulom (televizijskom) dobu, kao i jedno od najugodnijih iznenađenja ove godine.

Kad padne mrak (What We Do in the Shadows)

Počevši od prve sezone izašle 2019. godine, američka kvazi-dokumentarna humoristična serija Kad padne mrak predstavlja možda i najbolji nusprodukt onog nesnosnog novog vala vampiromanije koju je nekoliko godina ranije započela još nesnosnija Sumrak saga, a na našu veliku sreću ne podbacuje ni u svojoj petoj sezoni.

Nandor (Kayvan Novak), Laszlo (Matt Berry), Nadja (Natasia Demetriou) – i, dakako, Colin (Mark Proksch) kao pripadnik najgore vrste vampira, one energetske - zavodljivo su (polu)zlobni baš kao i do sada, njihov skrbnik Guillermo (Harvey Guillén) je, pak, podjednako neuspješan u svojim nastojanjima da postane (no pun intended) punokrvni krvopija, opservacijski humor još uvijek drži vodu kao koljeno, a ni bizarnih situacija također ne nedostaje.

Drugim riječima, Kad padne mrak još jednom se pokazala kao serija u čiji smo šašavi univerzum - pritom udobno zavaljeni u omiljeni nam naslonjač te oboružani vijencem od češnjaka i glogovim kolcem (zlu ne trebalo) - bili i više nego voljni bezbrižno uploviti.